FILM TJEDNA Bilo jednom u Hollywoodu

Ako ima imalo istine u njegovim najavama da će se uskoro ostaviti režiranja, Quentin Tarantino grandiozno se priprema za oproštaj. Potvrda tomu je 'Bilo jednom u Hollywoodu', nostalgičan filmski kolaž o smiraju zlatnog doba američke tvornice snova.

Godina je 1969., era westerna na izdisaju, a s njom i slava filmskog kauboja Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio) kojega vjerno slijedi dubler Cliff Booth (Brad Pitt). Tandem DiCaprio-Pitt uvjerljivo portretira međuovisnost svojih likova, osamljenika koji se liječe pićem i druženjem s kućnim ljubimcima (pitbulica Brandy ima vrlo važnu rolu!), iako bi im za potpuniju interakciju koristilo više zajedničkih scena.

Film bi bio potpuniji uz polusatno kraćenje, no autor je očito procijenio da mu treba vremena kako bi s publikom podijelio osobni žal za nestajućim macho Hollywoodom, desetljećima udaljenim od aktualnog pokreta MeToo i kampanji mrzitelja cigareta.

U 'Bilo jednom...' žene su neuobičajeno sporedne: ili vrište, nametljivo zavode i mahnito mašu oružjem ili su plitke poput Sharon Tate koju u skromnoj minutaži glumi Margot Robbie.

Tate, supruga redatelja Romana Polanskog, doista je skončala kao žrtva sotonističkog kulta Charlesa Mansona. Tarantino je taj povijesni fakat filmskim revizionizmom zgodno izokrenuo i iz Mansonova 'vražjeg pokolja' izvukao (doslovce) vatreno finale s očekivano mnogo krvi i nasilnih scena. Autentičan soudtrack s konca 1960-tih i iskričave epizode pomažu prevladati zamor od mjestimice bespotrebno razvučenih scena.

Veteran Al Pacino očekivano je pouzdan u sitnoj ulozi Daltonova prepredenog filmskog agenta, a urnebesan je i okršaj Brucea Leea, majstora borilačkih vještina u usponu kojeg Booth, snagator starog kova, efektno prizemlji. S dosta pažnje Tarantino opisuje i život u tadašnjim hipijevskim zajednicama. Mnogo je zloslutnog 'westernovskog' ugođaja u Boothovu obilasku ranča koji su zaposjeli zlomisleći pripadnici komune.

Tarantinov najnoviji uradak nije bez mana, svakako nije njegov najbolji ikad, no ne može mu se poreći autorska prepoznatljivost. Filmski je to spomenik autentičnom Hollywoodu bez specijalnih efekata, glas protiv uznapredovale zanatske unificiranosti redatelja.

Tarantino je drugačiji još od 'Pasa iz rezervoara'. Neka takav i ostane, iza kamere sve do umirovljenja, unikatan i egocentričan filmofil.