“Izlazi povorka iz Dvora: 4 trubadura, 4 zvonara, 12 vladika, 12 vlastele, 4 zdura, 4 vojnika, KNEZ, tajnici, senaturi, 8 vojnika, Konavoke, Konavljani, Primorci, Lastovčani, Sočani, Postranje”. Potom “6 vojnika ostaje pred Sponzom”, a Knez i pratnja izlaze na taracu, dok se “20 bakljonoša” raspoređuju između česme i Sponze. S tarace “Prolog najavljuje predstave koje osvjetljavaju reflektori.”
Ispisan starim pisaćim strojem, uvod je ovo prvog svečanog Otvorenja u povijesti Igara 1953. godine. Autor i redatelj bio je Mato Baković, a tekst prologa napisao je Stijepo Stražičić. Bez folkloraša, sveukupno nekih 100-tinjak sudionika! Uistinu spektakularno, ali samo zamišljeno, jer Miljenko Smoje u Slobodnoj Dalmaciji od 20. VI. 1953. spominje tek “šaku statista” koja se izgubila na velikom prostoru. I opravdanje: “Kako su nove renesansne nošnje veoma skupe, a sredstva skromna, nije se moglo ceremonijalu dati sjaj spektakla.” Ni predstave nisu bile najavljivane “pod svjetlošću reflektora”. Fizički nisu ni mogle, jer se ceremonijal odvijao “po zvizdanu” u 18.00 sati. Ukratko, nakon izlaska iz Dvora, u svega 20-ak minuta pročitan je proglas s Orlandova stupa, podignuta zastava “Libertas” i otpjevana “Himna slobodi”. Zapravo, tek je navečer na koncertu u Dvoru tadašnji prvi čovjek Grada, Ivan Šuljak, službeno otvorio IV. Dubrovačke ljetne igre. Za iduće, pete Igre 1954. godine, Otvaranje je ipak bilo prebačeno u večernje sate, ali opet s natiskanom publikom na nogama između Sponze i Orlanda, praktično usred zbivanja, pa su se sudionici još uvijek morali probijati kroz gledatelje.
Drugi strojopisni sinopsis iz 1965. (za oba hvala arhivaru Igara Robertu Kisiću), ispisan modernijim fontom, sadrži sve one “vječne” elemente Otvaranja: “Neka uđu”, “Captum fuit”, Lucićevu poslanicu Dubrovniku sa Zorkom Rajčićem od samog početka. Osmislili su ga godinu dana prije Davor Šošić i redatelj Božidar Violić za jubilarne XV. Igre. Zanimljivo, jer je Violić o sebi govorio kako se nije “nikada uspio nagoditi s principima ambijentalnoga teatra”, pa je uz niz gostujućih predstava, na Igrama režirao tek jednu s festivalskim ansamblom 1968. godine. I prerano “zakukurikao”, jer je postavio Gazarevićevo Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine. Predstava je imala “takav uspjeh kod publike da ju je uprava Igara morala iduće godine skinuti s repertoara”, briljantno je poentirao Ivica Kunčević u knjizi Ambijentalnost na dubrovačku.
Drugi autor, danas gotovo potpuno zaboravljeni sudionik festivala, Davor Šošić (1932.-1992.), u šezdesetim godinama na Igrama je bio sveprisutan. Uređivao je kataloge, bio umjetnički suradnik Kosti Spaiću na legendarnom Dundu Maroju, asistirao Bojanu Stupici u Ribarskim svađama 1957. Iako je diplomirao kazališnu režiju 1958. na zagrebačkoj Akademiji, na Igrama nije ostvario niti jednu samostalnu predstavu, u drugim gradovima jest. Posvetio se esejistici i novinarstvu, bio je glavni urednik Studija, Večernjaka i Vjesnika, neko vrijeme direktor Drame HNK. I iduće, 1965. godine, surađivao je s Joškom Juvančićem na sinopsisu Otvaranja, kad su ubačene fanfare u obradi Borisa Papandopula. Rutinski će se u narednim godinama Jupa i Šošić navoditi kao autori scenarija Otvaranja.
Dignem li na kraju još jedno “malo bijelo presječeno” u čast Zorka Rajčića, koji je bio toliko uporan da je i veliki jezikoslovac Bratoljub Klaić morao popustiti i zažmiriti na činjenicu da “časti našega jazika” i “cvasti vazda ćeš dovika” iz poslanice Hvaranina Hanibala Lucića, Zorko izgovara dubrovačkim umjesto čakavskim akcentom, što se ove kolumne tiče - 77. Igre mogu početi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....