Vedran Benić: Dubrovačke ljetne igre su sastankom od 20 minuta riješile svoju financijsku situaciju i budućnost, a donijelo im je to jedan uteg

Drugi ciklus svojih ‘Sentimentalnih putovanja‘ Vedran Benić okončao je predavanjem Igre u mom srcu - Storije pasioniranog gledatelja, ali i aktivnog sudionika u Saloči od zrcala.

Pred četvrto, finalno predavanje, okupljene je, kako već tradicija nalaže, pozdravila u ime domaćina Matija Tija Nenadić koja je navela kako su druženja od četvrtka do četvrtka jako brzo prošla. Napomenula je kako je Benić zajedno s Davorom Mojašem vodio Press ured Dubrovačkih ljetnih igara u dva navrata: od 1985. do 1990. i 2001., a donijela je i pokazala press listiće Dubrovačkih ljetnih igara iz tog vremena, što je oduševilo Benića.

- Dubrovačke ljetne igre osnovane su 1950. U dobrim su godinama, a ja sam godinu dana mlađi od njih! Dubrovački festival dio je naših života, dio je mog života od najranijeg sjećanja i odatle to Igre u mom srcu u nazivu predavanja. Ovo izlaganje neće biti o povijesti Igara, nemoguće je to izložiti u ovako kratkom vremenu, nego će to biti iskrice sjećanja jednog pasioniranog gledatelja i aktivnog sudionika, kao što piše u naslovu večerašnjeg predavanja, uvodno je najavio Benić.

Počeo je s opernom pjevačicom Ružom Pospiš-Baldani. Naime, svi umjetnici s kojima je predavač razgovarao sjećali su se svog prvog nastupa u Dubrovniku i na Igrama. Pospiš Baldani je najprije pjevala u zboru, Uroš Lajovic također... Oni i mnogi drugi dolazili su na Igre kad nisu mislili da će kasnije jednom biti na Igrama kao samostalni umjetnici. Započela je u Dubrovniku velika karijera Ruže Pospiš-Baldani, a zahvaljujući prvenstveno Lovru von Matačiću koji je uzeo za operu Krunidba Popeje na Igrama kad je imala tek 22 godine.

Vedran Benić o došljacima u Gradu kroz povijest: Prije više od 100 godina u Dubrovnik je stiglo 1.000 vojnika iz Somalije, a bogatiji Rusi naseljavali su Gruž!

U prvim poslijeratnim likvidacijama nakon Drugog svjetskog rata netko je zaključio da bi Lovra von Matačića trebalo zaštititi, govorilo se čak da je maršal Josip Broz Tito to osobno tako odlučio. U doba NDH je Matačić bio vrhovni nadzornik svih domobranskih glazbi, zapovjednik glazbenika s činom domobranskog potpukovnika. Izbjegao je smrtnu kaznu, proveo godinu dana u Staroj Gradiški, a poslan je na ‘hlađenje‘ u Makedoniju gdje je imao odlučujuću ulogu u osnivanju Skopske opere i Skopske filharmonije. Svoj ‘koncert oprosta‘ imao je 1954. upravo na Dubrovačkim ljetnim igrama.

- Njegov nastup u Dubrovniku nije samo značio početak njegovog dugog djelovanja na Igrama kojima je bio glazbeni ravnatelj, nego je bio putokaz drugim hrvatskim gradovima da ga mogu angažirati. Koliko mu je bilo bitno da je konačno vraćen u Hrvatsku, svjedoči i pismo poznatog talijanskog glazbenika Antonija Janigra iz 1954. koje sam pronašao u arhivi a gdje moli ravnatelja Igara da mu malo povisi honorar. Naime, Lovro von Matačić je od sreće potpisao sve što su mu dali, ali je tek kasnije vidio da od toga ne može imati ni stan ni hranu u Dubrovniku! - objasnio je Benić te nastavio:

- Ljetne igre imale su ‘nos‘ pa su više puta podržale tada iznimno mlade umjetnike za prve nastupe. Ruža Pospiš-Baldani imala je 22, a Stefan Milenković je prvi put svirao na Igrama kad je imao 13 godina. Vjerojatno je bio najmlađi sudionik na Igrama, ako isključimo Bečke dječake! Jednako kao Mileknoviću, Igre su vrlo mladom Ivu Pogoreliću otvorile svoja vrata za nastup! Mstislav Rostropovič je zbog nastupa u Dubrovniku imao političkih problema s vlastima u domovini. Kad su čuli da će nastupati u Dubrovniku i da je došao s obitelji, suprugom i dvije kćeri, prestrašili su se u Sovjetskom savezu da će ostati u Dubrovniku i da će potom pobjeći na Zapad. To mi je ispričao u razgovoru kad je došao u Grad, otkrio je Benić.

Na primjeru Rostropoviča i njegovog spominjanja domaćeg pršuta u Dubrovniku vidi se da je i to jedna od tajni Igara, to stvaranje prisnog odnosa s umjetnicima. Mnogi su tako više iz prijateljstva i po smanjenoj cijeni dolazili na Festival.

- I ja se sjećam prve predstave, to je bila moja velika sreća: Dundo Maroje u režiji Koste Spaića, prava predstava da te Igre i teatar sasvim obuzmu. Gledao sam Dunda Maroja 1965. kad je Tonko Lonza u drugoj sezoni igranja zamijenio Špira Guberinu u ulozi Dugog Nosa. To je bilo primjereno i sasvim dobro napravljeno, moćno je zvučao monolog Dugog Nosa, a to je Držiću bila i namjera kad ga je pisao. Njegov lik se obraća zapovjedno, kao da objavljuje proklamaciju, počinje s "Ja, Dugi Nos..." Često su u nekim vremenima izbacivali Dugog Nosa kad su pripremali predstavu Dundo Maroje. Sjećam se prvog intervjua s nekim umjetnikom na Igrama, bio je to violončelist André Navarra. Prije početka intervjua, nakon koncerta u garderobu ušao je Neno Bonačić i rekao: "Maestro, i franchi francesi o le lire?" Kad je Navarre rekao lire, Neno je izvadio keš za koncert iz lijevog špaga paletuna. Kasnije mi je objasnio da su Igre imale posebno dopuštenje Narodne banke Jugoslavije da mogu umjetnike isplaćivati u gotovini. Zbog toga su Igre zvali ‘državnim festivalom‘, pogotovo jer je Josip Broz Tito bio pokrovitelj. Ali, to jest i nije bilo točno jer prava umjetnost uvijek zna izmigoljiti političkoj šapi, ustvrdio je Benić.

Vedran Benić o vremenima kad su Pile i Ploče bili predgrađe, Gruž selo s lukom, Lapad ‘daleki‘ zeleni poluotok, a none Margarita ‘žena zmaj‘ koja je talijanskom vojniku otela pušku!

Prve Dubrovačke ljetne igre održale su se od 8. do 21. rujna 1950. Održane su uz veliku podršku kulturne javnosti i političkih krugova cijele zemlje. Podrška Festivalu dolazila je zbog političkih razloga: tad je bila rezolucija Informbiroa, svojevrsno izopćenje Jugoslavije i Tita iz političkog sustava kojemu je dotad bio revni sljedbenik. Vlasti je bio potreban iskaz ‘drugotnosti‘ u odnosu na zemlje istočnog lagera. Dubrovnik je i tad bio poznat u cijelom svijetu. S dubrovačkim festivalom Dubrovnik je dobio i prvu poslijeratnu Šahovsku olimpijadu koja se dijelom poklopila, pa i zasjenila prve Igre. Naime, Šahovski turnir nacija u Dubrovniku imao je veći odjek u svijetu zbog toga što su ga predstavnici istočnog sovjetskog lagera bojkotirali, a time su potaknuli i veći broj dolazaka zapadnih delegata i novinara.

- U tom znaku i na taj način započeo je Festival, a nakon toga je nastupila ‘mračna pauza‘ na Igrama. Nakon prvog izdanja Festivala, nitko više nije htio financirati Igre, 1951. i 1952. je spašena zahvaljujući Marku Fotezu, a veliku potporu dali su Sarajevska opera i balet, izvedeno je 1951. i 1952. pet opera i tri baleta iz Sarajeva. Jugoslavija je praktično bila na granici rata sa zemljama Istočnog saveza, a američka administracija je pomogla da se situacija smiri: htjeli su doslovno da ‘Tito ostane plutati‘ jer joj je trebao disident iz istočnog lagera. 1952. poslali su najjaču američku flotu u Split, održala je vojnu vježbu, a na nebu je ulizivački ispisala ime "Tito" samo da ga privole da bude okrenut Zapadu, naveo je Benić.

Po smirivanju situacije, Tito se vratio Dubrovniku i od 1954. do kraja života postao pokrovitelj Igara.

- Kaže se da je taj sastanak trajao 20 minuta, dakle, u 20 minuta Dubrovačke ljetne igre riješile su svoju financijsku situaciju, a što su time dobile neki politički uteg, to je već druga priča, primijetio je Benić.

Sve predstave su u prvim godinama izvođene na ljetnoj pozornici iznad zgrade Preparandije izgrađene ‘navrat-nanos‘, tri mjeseca prije početka Festivala. Dugo se raspravljalo gdje će biti ljetna pozornica: neki su predlagali da bude ispred Gospe u Gradu, neki su je vidjeli na Brsaljama, a našlo se mjesto iznad Preparandije.

- Kad je splitski arhitekt Silvije Bombardelli odustao zbog prekratkog vremena za projektiranje i izgradnju, u posao je uletio inženjer Slavomir Benić koji je bio među pokretačima Festivala, od oca brat... Dundo Slavo uspio je navrijeme izgraditi Ljetnu pozornicu. U skladu s tadašnjim vremenom, bilo je udarničkog rada, omladinskih brigada, a i vojnici su sudjelovali u izgradnji. Trajala je do 1958., a onda se ‘razmahala‘ ambijentalnost. Jer, nije više bilo smisla, postalo je pomalo opasno pa se odustalo od ljetne pozornice, naveo je Benić.

Izet Hajdarhodžić je obilježio ulogu Skupa, istoimena predstava je u režiji Koste Spaića igrala od 1958. do 1971. Njegova interpretacija bila je tako moćna da se dugo poslije toga nitko nije usudio igrati Skupa. Igrao bi taj Skup i dalje, ali slomom Hrvatskog proljeća 1971. smijenjena je direktorica Igara Fani Muhoberac, a ostavke su solidarno dali i Spaić i Hajdarhodžić koji su bili čelni ljudi dramskog programa. Povučene su sve njihove predstave. Spaićeva predstava je bila obnovljena s Izetom Hajdarhodžićem 1986.

Međutim, zaintrigiralo je Benića kako su poznati i nezaobilazni glumci u dugoj povijesti Igara počeli... Uloge su se revno bilježile u svojevrsnoj ‘glumačkoj kartici‘: tako je Hajdarhodžić debitirao kao Svećenik u Hamletu 1954. Zahvalio je ovom prilikom Benić djelatniku Arhiva DLJI Robertu Kisiću koji mu uvijek pošalje sve što mu je potrebno za izlaganja i istraživanja.

Miše Martinović je 1951. utjelovio Mara, sina Dunda Maroja iako je u svim svojim razgovorima govorio kako je 1950. nastupio u beogradskom Dundu Maroju jer se razbolio glumac te je uletio u ulogu. Bila je to rola koja se u glumačkom žargonu navodi kao NikoPeroVlaho jer se ne zna koji od njih što govori.

Milka Podrug-Kokotović na Igrama je prvi put sudjelovala sasvim slučajno. Nakon zimske sezone u teatru, pripremala se na odlazak doma, a Marko Fotez je zaustavio rekavši joj da će recitirati na Otvaranju. Nastupila je na Otvaranju 6. Dubrovačkih ljetnih igara 25. lipnja 1955., a recitirala je na Sponzi te je kasnije izjavila da je bila ponosna jer prvi put vidjela svoje ime u Slobodnoj Dalmaciji. Upravo je zbog toga odlučila ostati u Dubrovniku, a bila je na granici da pođe iz Grada.

Rade Šerbedžija je prvi put na Igrama bio Prvi Othellov pratilac 1966., a iste je godine Krunoslav Šarić bio Drugi Othellov pratilac. Godinama kasnije mačevat će se međusobno jer će Šerbedžija biti Hamlet, a Šarić Laert.

Jedini Hamlet koji je uletio prvi u glavnu ulogu stjecajem okolnosti bio je Goran Višnjić. Na drugoj godini studija Rene Bitorajac i Goran Višnjić vježbali su mačevanje, Joško Juvančić došao je na ispit iako nije trebao biti tu i gledati njihovu vježbu, došao je na zamjenu. Vidio je da se dobro mačuju, kod njihove voditeljice je provjerio jesu li dobri glumci i kad je dobio potvrdan odgovor, odlučio je da će jedan biti Laert, a drugi Rosenkrantz. Međutim, otpao je te godine Hamlet, a Višnjić je kao akademac odmah uletio u glavnu ulogu koja mu je otvorila svjetsku karijeru kroz popularnu televizijsku seriju Hitna služba... Pokazao je potom Benić insert iz jedne epizode serije u kojoj su spojeni Hamlet, Hrvatska i Dubrovnik.

Često se spominje mačevanje, a na Lovrjenac su se mačevala dva ‘uvozna‘ Hamleta: Derek Jacobi na gostovanju Prospect Theatra London i Daniel Day Lewis s velikom produkcijom London National Theatra. Davno prije, Romea i Juliju na Lovrjencu režirao je slavni redatelj Franco Zeffireli. Jednako je na svoj način Hamleta režirao još jedan oskarovac Jiří Menzel...

- Tu je bila i Judi Dench, a kako nije bilo interneta, nismo je mi novinari baš ‘oblijetali‘, imala je mir u Dubrovniku jer su svi trčali za Daniel Day Lewisom. Uspjeli smo snimiti razgovor iako nije bio pretjerano pričljiv. Inače, u to doba nije davao velike razgovore pa je to bio presedan! Ovakva gostovanja donijela su neke senzacije o kojima bi se danas naširoko pričalo, kazao je Benić te pustio videozapis gdje Davor Mojaš govori kako su na Lovrjenac nosili belgijsku kraljicu Elizabetu Bavarsku. Spomenut je i kip Herakla koji je napravio đir Gadom i završio u Dvoru!

Vedran Benić o tome kako je u Župi harala ‘župska bolest‘ i odnijela 21 život te kako je liječnik propustom izazvao ‘razvrat‘ odnosno epidemiju na Šipanu!

- Kralj Edip odnosno Edip na Kolonu svima je bila izvanredna predstava. Prvi dio igrao je na taraci tvrđave sveti Ivan u suton, a u pauzi su svi bili po kafićima pa se onda išlo na Srđ autobusom pred zoru. Gore na Srđu gdje je igrao Edip na Kolonu gledatelje su dočekali rakija i smokve tako da mislim da se malo ljudi sjeća što su zapravo tad gledali! (smijeh) Vezano uz belgijsku kraljicu, zaustavila me jednom jedna gospođa rekavši mi: "Ja sam belgijska kraljica!" Pogledao sam je... Dodala je kako su prije službenog dolaska trenirali kako kraljicu uznijeti gore, a ona je glumila kraljicu! Pet-šest puta su je nosili gore-dolje da bi istrenirali kako da je iznesu..., naveo je Benić.

Dva najizvođenija autora na Igrama su Držić i Shakespeare. Marko Fotez je s Plakirom odnosno s Grižulom stupio u prostor Graca, a potom je 1952. ostvario svoju davnu želju - Hamleta na Lovrjencu te je od toga napravio svjetsku kazališnu senzaciju! Plakir u parku Gradac 1951. bio je prvi ambijentalni iskorak. U Plakiru je igrala Selma Karlovac koja je ostala neko vrijeme u Dubrovniku te pošla u Njemačku gdje je ostvarila dobru filmsku karijeru pod umjetničkim imenom Elma Karlowa.

Važniji ambijentalni iskorak napravio je Branko Gavella kad je 1953. na taraci ljetnikovca u Gružu postavio treći dio Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, a Linu Šapru priskrbio je ulogu Gospara Lukše koja mu je obilježila glumački i osobni život.

- Lino Šapro je osobno poznavao Iva Vojnovića, a iznio je bizarni podatak: Vojnović je napisao maturalni rad za njegovog brata, ali je stvar u tome što nije prošao, ocijenjen je jedinicom! Bit će da je bilo previše komplicirano onima koji su čitali rad! - uvjeren je Benić.

- Uvijek kad pričamo o ambijentalnosti, o Plakiru i Gracu, ne spominje se jedna osoba, a to je Miše Račić. Malo se spominje njegova uloga u povijesti Igara, a radio je bezbroj predstava i scenografija. Osim što je bio jedan od utemeljitelja Igara, djelovao je kao "Katica za sve" pa je uz brojne režije i scenografije radio sve što je trebalo: kataloge, letke, plakate... Bio je svojevrsni ‘joker zovi‘, požurivao bi tako Jakova Gotovca da pošalje note da dođu navrijeme jer će inače "sve propasti"! Miše Račić dizajnirao je kutiju cigareta Ljetne igre. Festival je i na taj pokušavao pojačati svoj proračun, a kud ćeš bolje nego na ovisnosti! - šaljivo je dodao predavač.

Ribarske svađe u Portu su prva prava ambijentalna predstava u današnjem poimanju te riječi, što je potvrdio i bivši direktor igara Ivica Prlender. Nažalost, nema niti jedne sačuvane fotografije te predstave, nije poznato kako je to izgledalo, jedino se može znati po pričama.

- U monografijama Dubrovačkih ljetnih igara Ribarske svađe se ilustriraju fotografijom gostovanja zagrebačkog HNK-a, kad je kazališna scenografija jednostavno prenesena u prostor Porta. Gledalo je predstavu po 2 tisuće ljudi, bila je veliko gledalište... Renco Perco je odigrao svoju ulogu - skočio je u more, to je bila uloga njemu po mjeri, kazao je Benić.

Dundo Maroje sigurno je publici jedna od najdražih Držićevih komedija. Fotez je bio taj koji je vratio Dunda Maroja suvremenom teatru. Kao mladi čovjek nagovorio je intendanta HNK u Zagrebu Dubravka Dujšina da mu povjeri samostalnu režiju Dunda Maroja za kojeg je saznao tijekom studija.

- Otkrio je Držića ne samo u nas, nego i u svijetu. Fotezov Dundo nije bio Držićev Dundo, napravio je brojne preinake, pet izvornih činova smanjio je na tri, a od ukupno 30, smanjio je broj likova na 14, dijaloge je prebacivao s jedne na drugu ulogu... Pomet mu je govorio kotorskim naglaskom, ubacivao je neke čudne dosjetke, ali funkcioniralo je i bilo zabavno. Ostala je smo Držićeva radnja, a riječi nisu bile Držićeve. Nakon Fotezove prerade, 1964. došlo je vrijeme da se i na Igrama izvede izvorna Držićeva riječ, Fotez se tome žestoko protivio, a iz gorčine je pošao..., naglasio je Benić te prikazao isječak iz razgovora s Mišom Martinovićem koji je bio zanesen tom predstavom.

- Uz Spaićevu režiju Dunda Maroja se ne spominje jedan čovjek a to je scenograf i ‘adapter prostora‘ Zvonko Šuler koji je zapravo napravio važan korak za Igre: izbačeni su drveni teatarski praktikabli koji su dotad korišteni za izvedbe na otvorenom. Imao je u svojoj radionici i maketu prostora predstave - Gundulićeve poljane... Da se pita široku publiku koja im je bila najdraža predstava, sigurno bi to bila Goldonijeva Kafetarija u režiji Tomislava Radića a koju je hvalio i Miše Martinović. Tajna Kafetarije bila je u ubačenim likovima: bosanskog bega, mađarske turistice koju je igrala Žuža Egrenyi... Sve ono što se događalo u Gradu, ubacivalo se u predstavu. Nažalost, nema cijele snimljene Kafetarije. Gospar Lukša je tako komentirao dolazak gay broda u Dubrovnik rekavši kako "ima tubaša tamo po Stradunu", a Manjak u jednom trenutku pitao kafetijera: "Gosparu, hoćemo li promijenit napicu, posro je golub?!" Naime, Niko Napica bio je direktor Igara, ali i čelni dubrovački partijski funkcioner! - podsjetio je Benić.

Trajala je Kafetarija od 1978. do 1987. Dogodile su se nesreće u posljednjoj sezoni, Vlado Štefančić je pao na leđa u završnoj sceni spuštanja na kamen trga niz tendu s tarace na katu, završio je u bolnici, ali nije bilo ništa strašno, predstava je ipak održana. Drugu izvedbu je prekinula kiša, a već u sezoni 1988. predstave više nije bilo na festivalskom programu. Što se tiče publike, mogla je trajati i dalje!

Predstava odnosno gostovanje koje je na neki način promijenilo promišljanje o teatru i Igrama u budućnosti je Orlando Furioso u režiji Luce Ronconija a u produkciji Teatra Libero iz Rima.

- Tu se na Igrama pokazalo da se može prijeći ‘rampa‘ prema gledateljima jer je trebalo bježati od konja, bila je totalna ludnica! Ubrzo su se sve predstave Georgija Para nadahnule tom predstavom, Eduard II. ‘probio‘ je rampu, Paro je Aretejem pa i Kristoforom Kolumbom na pravoj replici broda na moru dokazao da se može igrati Krleža na Igrama. Međutim, nije slavno završilo ovo gostovanje. Nakon odigrane predstave, dogodila se sveopća tuča na aerodromu u Dubrovniku. Nisu svi mogli stati u avion, nastala je svađa, a ona je došlo do fizičkog obračuna... Tako je ansambl Orlanda Furiosa pošao iz Dubrovnika, naveo je predavač te dodao:

- Mene su zanimale dvije predstave u kojem je more kulisa, postojale su dvije koje su najbolje iskoristile more, jedna je Ekvinocijo u režiji Joška Juvančića na Lokrumu. Igrala se potpuno okrenuta na cijelom platou na južnoj strani otoka, to se moglo jer su glumci imali mikrofone, bubice, mogli su igrati na širokom prostoru... Tu je i lijepa predstava Koste Spaića na Dančama, Oluja, izvedena 1962. Proba je dobro prošla, ali je na premijeri zapuhao vjetar. Kako tad nije bilo ozvučenja kao danas, vjetar je otpuhao cijelu predstavu! Vodi se kao neuspješna, ali je bila dobra, samo je imala problema. S kultnom Vojnovićevom Tužnom Jelom se Ivica Kunčević u Pilama suprotstavio moru. Dio predstave odigran je na platformi na moru. Ubacio je Kunčević male Pilare koji su plivali iz daljine pa je zabilježena i jedna anegdota. Kad su se upalili reflektori, djeca su trebala plivati prema središtu scene, no jedan se zaputio prema otvorenom moru. Skočili su ronioci angažirani za sigurnost i otkrili da je dječak pod svjetlom ugledao hobotnicu i nije mogao odoljeti da je ne uhvati, ispričao je Benić.

Prikazan je potom insert iz razgovora sa scenografom predstave Marinom Gozzeom koji je ispričao kako se mučio prilagoditi moru. Iako je znao podatke o plimi i oseci unaprijed, more je vodilo ‘svoju politiku‘ pa je na dan premijere bio jugo te je pola sata prije početka predstave more bilo 10 centimetara iznad predviđenog nivoa, ali se tijekom predstave povuklo. Inače, svi glumci pristali su igrati bosi, a Podrug-Kokotović je glumila u visokim čizmama!

- Davor i ja smo bili kao svojevrsni ‘insajderi‘ jer smo, kako je već rečeno, od 1985. do 1990. te 2001. bili voditelji Press centra Dubrovačkih ljetnih igara. Nastojali smo, vjerujem i uspjeli da Press centar postane pravi festivalski klub u koji su novinari i umjetnici rado zalazili. Donijeli smo frižider i pare za piće, a kad bi nestalo pića, otvorili bismo listu "Stanje mita i korupcije" te bismo bilježili tko je što donio, koju bocu za naš frižider! U suradnji s Miškom Ercegovićem utemeljili smo posebnu nagradu "Sesame" onima koji su po našem mišljenju zadužili Ljetne igre pa smo tijekom dodjela izvodili prave male igrokaze, dodao je Benić te pokazao kratak presjek dodjela.

Inače, Benić je tri puta sudjelovao u Otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.

- Svaki put kad bi scenarist zamislio ulogu novinara, ja bi dobio tu ulogu! Čak sam u Jupinom Otvaranju tražio ključe od Grada, vjerojatno glumci na to nisu gledali blagonaklono jer bilo je to sasvim neprimjereno od onoga što to inače znači! Postavio sam na Otvaranju 2008. par pitanja Knezu kojeg je utjelovio Predrag Pređo Vušović. Dolenčić mi je kao redatelj dozvolio da sâm smislim pitanja. Kako su se neki novinari ulizivački Ivu Sanaderu divili brojnim jezicima koje govori, tako sam ja Knezu postavio pitanje o jezicima... Međutim, Sanader te godine nije došao, nego je bio predsjednik Stjepan Mesić! Poslije su mi govorili kako sam ‘puknuo‘ Mesića jer on nema pojma o jezicima! (smijeh) To dokazuje da ne možeš faliti s političarima, uvijek ćeš nešto pogoditi! - kazao je predavač. 

Ispričao je Benić potom kratku anegdotu o Zorku Rajčiću koji je također bio neizostavni lik Otvaranja! Čak je i slavni jezikoslovac Bratoljub Klaić odustao od ispravljanja krivog akcenta kod Rajčića kad je riječ o prvom stihu U pohvali grada Dubrovnika Hanibala Lucića!

Benić je završno pokazao insert s generalnih proba koje čine Ljetne igre jedinstvenima, ali i malo obrađeni isječak iz ceremonije zatvaranja 66. Igara gdje u dijalogu Boris Svrtan kao Gospar Lukša Vuka Konavljanina (Nikola Baće) pita čuveno pitanje što bi ovaj napravio s kućom, a ovaj mu je odgovorio da bi napravio apartmane! Mladi dobitnik Orlanda za najbolje dramsko ostvarenje 66. festivalske sezone, Nikola Baće, nije to izgovorio na samoj svečanosti, izgovorio je izvorni Vojnovićev tekst koji govori o prodaji kuće, a Benić i njegov sin Lukša su kao autori dvodijelnog dokumentarnog filma Grad od Igara - Igre od Grada povodom 70. obljetnice Festivala taj dijalog prilagodili ‘duhu‘ današnjeg vremena - kao svoj mali komentar!  

Na kraju je završnu riječ preuzela Matija Tija Nenadić koja je zahvalila Beniću što je i ove godine kraj travnja i početak svibnja posvetio sjećanjima na Grad kakav je nekad bio i na ljude kakvi su nekad bili, na pretke i korijene...

- Sjećanje nije nevažno, vraća nas na naše korijene, omogućuje nam da se bolje snalazimo u sadašnjosti, da krojimo svoje buduće sudbine... Sjećanja nam omogućuju da smo još tu, da nas još "vrag nije odnio!" - zaključila je Nenadić.