Na Boškovićevoj poljani izvedena je prva dramska premijera 77. Dubrovačkih ljetnih igara - Držićev "Skup" u režiji redatelja Paola Magellija i dramaturginje Željke Udovičić Pleštine. Koprodukcija je to Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i Hrvatskog narodnog kazališta Split.
Dva najveća nacionalna ljetna festivala, Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, uz Kazalište Marina Držića (KMD), ostvaruju prvu dramsku koprodukciju u svojoj višedesetljetnoj povijesti.
Uz redatelja Paola Magellija, autorski tim čine dramaturginja Željka Udovičić Pleština, kostimograf Leo Kulaš, scenograf Miljenko Sekulić, glazba Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, video projekcije Ivan Marušić Klif, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, jezični savjetnik za dubrovački govor Maro Martinović, asistent redatelja Mihovil Rismondo, inspicijentice Ivana Ljepotica i Ivana Klaić, operateri zvuka Marin Lucianović i Đurica Bagović.
Glumačku podjelu čine: Frano Mašković (Skup), Nea Martinović (Andrijana), Nives Ivanković (Variva), Anđela Ramljak (Gruba), Dorian Vicić (Kamilo), Barbara Nola (Dobre), Milivoj Beader (Zlati kum), Maro Martinović (Đivo), Nikola Radoš (Pjerić), Marjan Nejašmić Banić (Munuo), Bojan Beribaka (Pasimaha), Hrvoje Sebastijan (Drijemalo), Mihovil Rismondo (Niko od poste) te statisti Ante Tonći Đurković i Joško Gverović.
- Držićev Skup jedno je od onih djela koja ne prestaju razgovarati sa svakim vremenom. Nastao u renesansnom Dubrovniku, ovaj komad o strahu, pohlepi i opsesivnoj potrebi za posjedovanjem iznenađujuće precizno prepoznaje i naš svijet. Jer u njegovu središtu nije samo škrtac koji čuva svoje blago, nego čovjek koji je, zatvoren u vlastiti strah od gubitka, izgubio sposobnost povjerenja, ljubavi i susreta s drugima.
Držićev svijet pun je maski, prerušavanja, spletki i igre. Smijeh se prelijeva preko pozornice, ali ispod njegove površine neprestano titra pitanje koje nas se i danas tiče: što se događa s čovjekom kada ono što posjeduje postane važnije od onoga što jest? U vremenu u kojem se vrijednost sve češće mjeri cijenom, Skup otkriva svoje novo lice. Novac, nekoć sredstvo, postao je svrha. Polako je zauzeo mjesto koje su nekada imali ideali, zajedništvo, povjerenje i odgovornost prema drugome. Postao je novo božanstvo suvremenog svijeta, nevidljiva sila koja određuje odnose među ljudima, njihove snove, strahove i osjećaj vlastite vrijednosti. U takvom poretku čovjek sve lakše zaboravlja da se život ne može posjedovati, zaključati ni sačuvati poput zakopanog blaga. Skupova škrtost zato nije samo osobna mana. Ona je metafora duboke ljudske nesigurnosti. Njegovo blago nije tek vreća dukata nego utvara sigurnosti za kojom čovjek oduvijek traga. No što ga grčevitije čuva, to se više udaljava od svijeta i ljudi. Strah raste zajedno s bogatstvom, a samoća zajedno s potrebom za kontrolom.
Predstava se kreće prostorom između komedije i melankolije, likovi su uhvaćeni u mrežu vlastitih želja, interesa i iluzija, dok oko njih pulsira život koji neprestano izmiče pravilima računice. Jer postoje vrijednosti koje ne podliježu tržištu, koje ne poznaju cijenu i ne mogu se pohraniti u škrinju. Stoga se ovdje smijemo svakom vremenu koje vjeruje da će u posjedovanju pronaći spas. Smijeh pritom nije oslobađanje, već prije pukotina kroz koju, i protiv volje, izlazi ono što se inače brižljivo skriva. Zato Skup nije samo jedan čovjek. On je skup svih nas. On je obrazac koji se ponavlja. Slika svijeta koji u strahu da ne izgubi ono što posjeduje polako gubi mjeru onoga što doista vrijedi, napisala je Udovičić Pleština.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....