Možete li uopće danas zamisliti glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara kakav je bio 1951. i 1952. godine? U koncertnom dijelu isključivo 20 nastupa Gradskoga orkestra Dubrovnik: sedam na drugom Festivalu 1951. u atriju Kneževa dvora, te 13 na trećem 1952. godine u atriju palače Sponza. U taj dugi niz koncerata Gradskog orkestra “ušuljao” se tek jedan jedini solistički nastup 1951. violinista Waldemara Prucknera (1915.-2023.) uz klavirsku pratnju Lidije Fouque. Valdemar Prukner, može se naći i takav oblik, od oca Hrvata i majke Talijanke bio je rođen u Rijeci, a umro u Njemačkoj u 107. godini života nakon duge i raznovrsne međunarodne glazbene karijere. Bio je aktivan sve do kraja, pa su ga često znali nazivati i najstarijim koncertnim violinistom na svijetu.
Druga i treća godina Festivala zapravo su presudno utjecale na to da se danas održava 77. obljetnica Ljetnih igara. Nakon sveopće potpore prvom Dubrovačkom festivalu dalmatinskih kazališnih igara od XVI. do XVIII. stoljeća kako je glasio službeni naziv 1950. godine, iduće sezone “za novu smotru nije više bilo ni novih predstava, ni novaca, ni volje. Pa ni neke naročite potrebe”, zapisao je književnik Marijan Matković (1915.-1985.) u užem krugu Igara od samih početaka. Kontinuitet Festivala spasili su dubrovački umjetnici i entuzijasti, uz pomoć malobrojnih zanesenjaka sa strane poput njega. U arhivu Igara danas se ne može naći niti jedan programski prospekt za drugi i treći Festival, jer ih nije ni bilo. Kolika je zapravo informativna zbrka vladala i oko same ideje Igara, svjedoči napis iz Slobodne Dalmacije od 11. VII. 1951. pod naslovom Ljetnje igre u Dubrovniku u kojem piše da će se za vrijeme turističke sezone u Dubrovniku u okviru “tzv. Ljetnih igara” održavati bogat kulturno-umjetnički, zabavni i sportski program u plivanju, vaterpolu i jedrenju, pri čemu “osobito vaterpolo utakmice bit će od prvorazrednog značaja”. Tek se potom opširnije nabrajaju kazališne predstave i koncerti.
Za kronološki pregled u kasnijim monografijama Ljetnih igara, svojevrsna “crna rupa” u službenom festivalskom programu za 1951. i ‘52. godinu zapravo je popunjena naknadnom rekonstrukcijom sačinjenom od samostalnih programa Gradskoga orkestra i Narodnog kazališta Dubrovnik nakon njihove odluke da svoje redovite sezone protegnu i u razdoblje ljetnih mjeseci. Njihovim nastupima pridodana su i pojedina gostovanja sa strane. Nije slučajan izraz “pojedina gostovanja”, jer je, primjerice, u scenski program druge festivalske sezone 1951. godine u kasnijim monografijama uvršteno pet gostujućih opera i dva baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, ali nije uključeno gostovanje Opere i Drame splitskoga Narodnog kazališta, iako se dogodilo neposredno prije nastupa sarajevskih umjetnika. Marko Fotez, jedan od začetnika ideje Igara, u Književnim novinama od 7. VIII. 1951. oba je gostovanja uvrstio u osvrt naslovljen Dubrovačke teatarske noći. Za uzvrat, da se i ja poigram sa splitsko-dubrovačkim festivalskim rivalitetom koji danas postoji tek u sferi zabavnog folklornog pripetavanja, Slobodna Dalmacija je 23. IV. 1954. inicijativu za osnivanje Splitskoga ljeta opremila naslovom Osnovan odbor za organizaciju Splitskih ljetnih igara. Tada, i nikad više!
Povod za naslov i ovo izdanje kolumne je zadnji ovogodišnji festivalski nastup Simfonijskog orkestra Dubrovnik, koji je tako dostigao brojku od čak 253 održana koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Iako je, kao u nekoj nevjerojatnoj priči, preživio prvo stoljeće postojanja unatoč tome što je bio osnovan bizarnim povodom. Naime, maturanti dubrovačke Gimnazije 1924. godine trebali su sastav za svoju maturalnu zabavu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....