Ni sâm ne znam koliko sam predstava Dubrovačkih ljetnih igara, pogotovo u mlađim godinama, gledao iz prolaza. S velikom vjerojatnošću mogu ustvrditi da je veći broj onih koje sam vidio sjedeći u prolazima, nego na stolicama. Prolazi su, da ipak razjasnim, oni slobodni koridori ostavljeni na tribinama da gledatelji mogu doći do svog reda i sjedala naznačenog na ulaznici.
U davna neka vremena od Igara, okupilo bi se pred ulazom mnoštvo ljudi. Najprije bi ulazili oni sa sjedištima, a potom bi na red došli oni koji bi popunjavali prolaze. Broj Jedan, čuveni lik iz legendarnoga stripa o Alanu Fordu, vjerojatno bi o ovoj temu ustvrdio da se do prolaza u gledalištima Igara svojedobno moglo dogurati na razne načine, pa čak i s legalnom ulaznicom koja se danas naziva stajanjem. Borba za četvorne centimetre u prolazu često je bila žestoka, no na kraju bi se svi ipak nekako ugurali. Ako je predstava bila dobra, zanemarile bi se utrnute noge i trtični bolovi. Jer, kada si jednom sjeo u prolaz, prigode za neko, pa i minimalno pomicanje tijela praktično je bilo nemoguće. Gledanje predstava iz Prolaza postalo je svojevrsnom pučkom institucijom. Sjećam se tako starije gospođe iz Pila koja se na ulazu jedne predstave na Gracu pojavila bez ulaznice i poručila: “Ja sam građanka ovega Grada!” Prosvjedno je sve jače izvikivala tu tvrdnju, toliko da se razgovjetno mogla čuti i na već popunjenim sjedištima tribina. Nije bilo druge: pustili su je da sjedne u Prolaz!
Duga je povijest Prolaza na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ako je vjerovati Matu Bakoviću (1909. - 2004.) teatarskom entuzijastu i prvom direktoru Igara koji je o tome za života u intervjuima rado govorio, on je bio taj koji je svojedobno uspio “nagovoriti Kostu Spaića (1923. - 1994.) da se djeca puštaju na probe i predstave dramskoga programa, da se podvuku pod tribine, da se vješaju o njih, da sjede okolo i u prolazima”. Jer, tako se “odgajala” buduća vjerna festivalska publika, pa i budući glumci! Sjedalo se i na podu ispred prvoga reda kada je predstava, a pogotovo neka komedija, to dozvoljavala. Da se to smatralo i svojevrsnim brandom Igara svjedoči ilustrativna fotografija uz ovaj napis gledatelja na kamenom podu tarace tvrđave Revelin, koja je uvrštena u prvu veliku luksuznu monografiju Dubrovačkih ljetnih igara iz 1974. godine. Treba ipak reći da u to doba nije bilo neobično sjedati na kamenom pločniku uz fasade starih palača, pa i na Stradunu, što bi danas izazvalo golemo zgražanje. I skalini od Crkve sv. Vlaha bili su uvijek prepuni mladosti sa svih strana svijeta. Istina, u onom razdoblju kada su i hipiji bili Dubrovnik svrstali u svoje europsko must-visit odredište, pa su znali i spavati ispod volata Sponze, postojala je grupa “svjesnih domaćih omladinaca” koja ih je nasilno šišala i bacala u more. A nešto kasnije, 1970. na Igrama je gostovao hipi rock musical STOMP studentskoga teatra The Combine iz Teksasa. Još koju godinu poslije i ja sam “odradio” svoje višemjesečno hipi tumaranje Europom.
Porastom standarda, brojni stanovnici Dubrovnika i okolice danas mogu sebi priuštiti ulaznice za Igre. Kako posljedično očito više nema tolikoga pritiska na Prolaze, Igre su tiho, tiho, dade se naslutiti, odlučile pomalo ugasiti tu dugogodišnju instituciju. Uostalom, gledatelji danas znaju njorgati i na neudobnost stolica na tribinama, a što bi tek rekli za svojedobne gužvovite Prolaze. Organizacijski se to dobro provodi u skladu s desetljetnim iskustvom Festivala, pa tribine sada izgledaju by the book. A opet, meni nekako fale nekadašnji ljudima načičkani Prolazi. Bit će da je to neki moj osobni defekt!
Pozdrav do 78. Dubrovačkih ljetnih igara!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....