Dživo Pešekanja, u izvorniku Orazio Sbocchia, još je jedan podubrovčeni Goldonijev lik u nizu ingenioznih prijevoda dr. Frana Čale, kojega su cijenili kao vodećega hrvatskog Držićologa, ali i velikog poznavatelja Godonijeva opusa. Za pisanje komedije "Varalica" (L‘impostore) Goldoniju je bio poticaj jedan stvarni Dubrovčanin koji je prevarom opljačkao i njega i mlađeg mu brata Gian Paola. Izbjegao je to naznačiti u komediji iz poštovanja prema Stjepanu Šuljagi Grmoljezu (1719.-1790.), Dubrovčaninu u Veneciji, koji je prijateljski pazio na novčana i druga piščeva prava za vrijeme tridesetogodišnjeg Goldonijeva progonstva u Parizu, gdje je i umro ne vidjevši više rodnu Veneciju. Prijateljstvo s Grmoljezom objašnjava i spomene Dubrovnika i Dalmacije u Goldonijevim djelima. Da ga je opljačkao jedan Dubrovčanin, Goldoni je otkrio tek naknadno u "Memoarima".
Držeći se teze da "nema nijednog svjetskog komediografa osim Goldonija čija je umjetnost tako savršeno prilagodljiva i obnovljiva u tuđem ruhu", Čale je na dubrovački dijalekt adaptirao niz Goldonijevih djela. Bio uporan i strpljiv, ali pratio ga je i neki čudni peh. Komornu operu "Magnet srdaca" po Goldonijevom libretu, u kojem se radnja vrti oko lijepe Dubrovkinje Bellarose, Čale je Igrama nudio više od dva desetljeća, navodeći čak i ustanove u Beču i Parizu gdje se čuvaju rukopisne partiture opere "La Calamita de‘ Cuori" na glazbu Baldassarea Galuppija, najpopularniju od više glazbenih verzija. Napokon je "Magnet srdaca" uvršten u program Igara 1989. u režiji Vlada Štefaničića. Opera je bila uspješna, razigrala se i najavljivala dugi vijek na Igrama, ali došao je rat! Više nije bila obnovljena. Slično se dogodilo i s komedijom "Il ventaglio". Prijevod i adaptaciju pod naslovom "Moskar" Čale je dovršio u veljači 1984. po narudžbi Kazališta Marina Držića, s ciljem da ta komedija otvori prvu sezonu nakon dugotrajne obnove prostora kazališta. U čekanju završetka radova, "Moskar" je premijerno potkraj svibnja 1986. izveden na Gundulićevoj poljani. Predstava je bila uspješna, reprizirana na otvorenom još par puta, ali nakon obnove Kazališta Marina Držića misteriozno je bez obrazloženja – nestala. "Iz meni nepoznatih razloga", zapisao je Čale. Ni redatelj Želimir Mesarić, s kojim sam ovih dana razgovarao, ne sjeća se razloga zbog kojih je "Moskar" skinut s repertoara, a nije dogurao ni do Igara što je također bio cilj. Ista je bila sudbina Goldonijeve komedije "Sior Todero Brontolon", u Čalinoj adaptaciji "Gospar Tomo Brantulalo".
Na predstavljanju programa 50. Igara u veljači 1999. predstava je najavljena u režiji Jiřija Menzela, da bi se na kraju Menzel ipak odlučio za franćezariju "Nemoćnik u pameti". Od svega, ostalo je tako slavno desetljeće "Kafetarije", koja se sada vraća na Igre treći put. Iako, imam osjećaj da bi Čale možda rekao, dajte razgrnite malo, ima tu i drugih Goldonijevih komedija. Među tajnama uspješnosti prve "Kafetarije", uz nezaboravne kreacije Izeta Hajdarhodžića i Miše Martinovića, Čale je uvrstio likove kojih nema u Goldonija. Njih je nazvao "trećom razinom" uspjeha predstave, jer je Tomislav Radić prazne stolice kavane, umjesto statistima, inventivno popunio uglednim glumcima u virtuoznim manijaturama: mađarskom damom s psićem (Žuža Egrenyi), talijanskom obitelji s djetetom (Z.Rajčić, D.Begović-Mrkušić), starijim austrijskim parom (B.Lončar, J.Marotti), fotografom (Lj.Galic), mladim Čehinjama (M.Androić, Z.Kolić). I naravno Đurom Utješanovićem u liku bosanskoga bega s fesom. Njegov način kretanja, uz samo jedno izgovoreno bosansko "Jà!" u cijeloj predstavi (tek ponekad i "Bujrum!"), bili su dovoljni za ocjenu "izuzetna kreacija" u osvrtu Dalibora Foretića iz 1978. godine.
Postojao je i četvrti sloj popularnosti u aktualnim političkim pikanterijama. Primjerice, kad Manjak pita kafetijera M.Martinovića: "Gosparu, hoćemo li promijenit napicu, posro je golub!". Niko Napica bio je direktor Igara, ali i čelni dubrovački partijski funkcioner. Za vrijeme tog političkog mandata mijenjao ga je u Igrama v.d.direktora, kojega je "Pomet" u "Slobodnoj Dalmaciji" nazvao "č.f. direktora", odnosno "čuvar fotelje direktora"!