‘Ono što je bilo potrebno Al Pacinu i Dustinu Hoffmanu, nije bilo potrebno Milki Podrug-Kokotović! Za 500 godina će možda naši potomci shvatiti što su bili ona, Miše, Izet...

Kao što je lani u Sponzi održan program Hommage Mišu Martinoviću u spomen na velikog kazališnog, televizijskog i filmskog glumca koji je preminuo prije pet godina a koji bi ove godine, da je živ, napunio 100 godina života, tako je, ovaj put u Kneževom dvoru, održan Hommage Martinovićevoj partnerici na kazališnim daskama - glumačkoj velikanki Milki Podrug-Kokotović koja je zauvijek sklopila oči prije godinu dana.

Tog 8. rujna 1952. na Lovrjenac je stupio kralj dubrovačkog i hrvatskog glumišta, a zvao se Miše Martinović! Svi su ga oslovljavali s ‘gospar‘, samo ona nije!

Oba programa autorski potpisuje Hrvoje Juvančić, a Zrinka Turalija reprizirala je ulogu moderatorice. Ponovio se i jedan od govornika, redatelj, dramaturg i pisac Matko Sršen, a govorile su i redateljica Nenni Delmestre te glumičina dugogodišnja prijateljica, autorica Džemila Bukovica. Turalija je na početku naznačila kako je lani u sklopu 76. Igara održan Hommage Mišu Martinoviću, a godinu prije, večer posvećena Jošku Juvančiću. Želja je prisjetiti se velikih umjetnika koji su djelovali na Dubrovačkim ljetnim igrama, a program je nastao u sklopu projekta Sjećanje Grada Hrvoja Juvančića.

Joško Juvančić režirao je na držićevski način - sa srcem! Bio je čovjek čvrste moralne vertikale, nitko od nas nije ostao neokrznut Jupom!

Moderatorica je ispričala kako je u nekoliko navrata kao novinarka HRT-a imala sreću i priliku razgovarati s glumicom, posljednji put prije pet-šest godina kad Podrug-Kokotović nije više bila toliko prisutna na pozornici. Komentirala je kako je taj posljednji razgovor s glumicom bio jedinstven. Voditeljica je ustvrdila kako svi okupljeni imaju itekako dobro predznanje o glumici, da svatko ima neku svoju uspomenu na nju te da je glumica ostavila neizbrisiv trag. Kratko je pročitala najvažnije biografske podatke o Podrug-Kokotović koja je svoj umjetnički put gradila više od 60 godina.

- To što je bilo potrebno Al Pacinu ili Dustinu Hoffmanu, Milki nije trebalo, ona je imala kao ‘puce‘ u sebi, ‘pritisnula‘ bi ga i izašlo bi iz nje ono stanje koje želiš. Imala je sposobnost da u trenutku može odglumiti bilo što! Ona je to imala u sebi, to je bila njezina poetika glume... Nije to mogla iskazati odmah kad je došla 1954. u dubrovačko kazalište, dugo i mukotrpno je otkrivala te svoje sposobnosti, uvodno je izjavio Sršen koji je nastavio:

- Svi redatelji su kod nje voljeli tu veliku glumačku sposobnost, ali su važni oni koji su s njom radili u drugoj fazi jer ona je 10 godina tu ‘čamila‘. Išla bi u Split za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara jer su dubrovački glumci igrali na Festivalu. Nisu je uzimali za dubrovački repertoar koji je tad bio dominantan i jak. Njezin susret s Jupom, Habunekom i Durbešićem bili su ključni, a uvijek je govorila kako su joj bili važni susreti sa Spaićem i Parom. Sjećam je se kad sam je gledao kao sedmogodišnjak u kazalištu, sjećam se tih njezinih očiju, to su oči koje su svijetlile kao da imaju reflektore! Imala je tu sposobnost transformacije bez šminke jer je imala to dvostruko glumačko tijelo, iznutra bi napravila zabrinutu stariju majku u predstavi Tramvaj zvan čežnja, kao da je čitala Heideggera! Habunek je kod nje razvio rezonatore tona u donjim registrima... Kad je igrala slijepu Maru kod Koste Spaića, tu je počeo njezin veliki dubrovački repertoar. Dugo je trebalo dok je probila ove naše ‘zidine‘... Takvi su bili Marko Fotez, Kosta Spaić, a među njima je bila i Milka Podrug-Kokotović, naveo je Sršen.

Na pitanje moderatorice osvrnuo se i na odnos glumice prema svom najpoznatijem i najčešćem partneru na sceni.

- Možda će naši potomci za 500 godina shvatiti što su bili Miše i Milka, a rekao bih i Izet Hajdarhodžić! Sjećam ih se zajedno u toj predstavi Tennesseea Williamsa. To troje glumaca, nakon 500 godina ćemo shvatiti koliko su jedinstveni bili. Prije 400, 500 godina su to bili Marin Držić, Dživo Pešica... I onda 500 godina ništa! A onda su došli Milka, Miše i Izet! Nadam se da neće proći još 500 godina a da bude - ništa. Ovaj komadić stijene koji je Bog gradio, kako je to naveo moj prijatelj Milan Milišić, nadahnjuje Dubrovčane i (ne)Dubrovčane koji dođu i ostanu, oni imaju senzibilitet za taj Božji put... Miše i Milka su taj vječni i neponovljivi glumački par... Miše i Milka u Kunčevićevom Ekvinociju, to je zvjezdani trenutak dubrovačke gume! Milka, Miše, Ivica... Tu je i Krunoslav Šarić! Kakav kvartet, to se više ne može ponoviti, uvjeren je Sršen.

Delmestre je imala više puta priliku surađivati s glumicom.

- Svi mi koji smo radili s Milkom jako smo puno naučili od nje. Naša suradnja i prijateljstvo je započelo u nekoj zadnjoj trećini njezinog života, umjetničkog i života uopće, kad je imala 65 godina. Počeli smo s Tri visoke žene, predstava nas je jako zbližila, a ona je pokazala sve ono što je Matko pričao. To je bilo 1995., taj komad je upravo u to vrijeme napisao Edward Albee i igrao je u Londonu i New Yorku. Kad sam pročitala komad, vidjela sam tu pravu ulogu za Milku. Brzo sam djelo prevela i poslala Milki, a ona je rekla: "To je odlično, to je dobro... Ali, neću ti ja to!" To je uvijek bio njezin prvi odgovor na ponudu! Ona je htjela da ja dođem u Dubrovnik da ozbiljno razgovaramo o tome. Rekla sam joj da to ne može odbiti jer to u Londonu igra Maggie Smith, a ona je rekla: "Bog joj dao zdravlje!" (smijeh) Imala je puno upitnika, rekla sam da ćemo se baviti tim "upitnicima"... Tako smo krenuli! Otkrila mi je da tu ulogu vidi kao ostarjelu Bette Davis i tad sam znala kako je shvatila lik. Stavila je sliku Bette Davis do slike koju je obožavala, slike nje s predsjednikom Tuđmanom! Svi smo je pitali kako joj uspijeva da u jednom trenutku na rez može promijeniti ritam predstave, raditi neočekivane obrate... Odgovorila je: "Gledaj, to je gluma na button!" Poslije, radeći s njom, shvatila sam da to nije samo do talenta, ona je duboko bušila, uvijek je govorila da je naš posao rudarski... Ona nikad ne bi pristala na tu ‘prvu loptu‘, duboko bi bušila i izbrusila bi dijamant, njezine velike uloge... Bilo je fascinantno raditi s njom, izjavila je Delmestre.

Prije točno deset godina redateljica je s Milkom Podrug-Kokotović i Ksenijom Prohaskom radila predstavu Bjegunke u produkciji Kazališta Marina Držića.

- To je bila Milkina zadnja predstava koju je radila i u kojoj je igrala. Meni tad uopće nije palo napamet da ona ima 85 godina i da treba naučiti 60 stranica teksta! Radile smo u nekoliko faza, ona i Ksenija su nosile jedna drugu... Milka je jako pažljivo proučavala lik, imala je svoja rješenja i ideje, nikad nisam kod nje osjetila da iz nesigurnosti dolazi taština, nikad nisam osjetila neko nadmudrivanje s redateljicom a koje je imalo veze s egom. Njezina radna etika je bila u tome da bi rekla: "Ja ću probati kako ti želiš, a onda ću probati po svome pa ćeš ti odlučiti što ti je bolje..." To je bio jedan ključ suradnje. Govorila je: "Miše mi je muž, Miše mi je partner... Dosta mi je Miše, nervira me... A što ćeš kad je genijalan, kad mi je najbolje na svijetu glumiti s Mišom Martinovićem!" - ispričala je Delmestre.

Godine 2002. surađivala je s Podrug-Kokotović na predstavi Nosi nas rijeka koja je osvojila brojne nagrade.

- Pozvala sam je da prvi put igra u Splitu sa splitskim ansamblom. Moj prijatelj, glumac Elvis Bošnjak, napisao je krasan tekst o jednoj obitelji u dalmatinskoj zagori u kojoj postoji jedna strina, znala sam da bi Milka mogla biti ta strina. Međutim, strina na pola komada pogiba, odnese je rijeka... Nazvala sam Elvisa i rekla mu da je tekst apsolutno genijalan, ali da ne može ‘ubiti‘ strinu na pola komada, ne može je nikako ubiti jer će je igrati Milka! On je tad napisao novu verziju gdje strina ne pogiba, nego upada u rijeku i preživi, donese je familija na stol, a Milka je tad izbacila rečenicu koju je vjerojatno ona sama smislila: "Neću u bolnicu! Neću u bolnicu!" Ta naša suradnja je bila prekrasna i vrlo zanimljiva zato što je Milka puno puta igrala te žene u crnom... Sad više nema takvih žena, ma ni u seoskim osmrtnicama, a ona je jako dobro razumjela te žene... Iako je Split oblikovao, rođena je u dalmatinskoj zagori... Imala je izraziti osjećaj za likovnost, skicirala bi ulogu vrlo detaljno, od pokreta glave, ruke, od ruku na leđima, prstiju koji se miču u određenom trenutku... To su bile skice koje bi ona produbljivala. Fascinirala bi nas uvijek ta prekinuta rečenica, nagla promjena radnje, ta mirnoća s kojom promatra događaj i onda plane bujica, krene erupcija vulkana emocija koju je ona kroz cijelu predstavu pripremala! Ti obrati su bili apsolutno fascinantni, taj njezin rad je bio toliko upečatljiv da se cijela ekipa u Splitu zaljubila u nju, svi su je zvali "naša strina"... Kad bi me vidjeli, znali su me pitati: "Kako je ‘naša strina‘ u Dubrovniku?" Bila je strina cijelom HNK-u u Splitu! Dobili smo s tom predstavom puste nagrade, putovali u Sloveniju, tamo su ljudi sjajno reagirali, a ostavila je dubokog traga u splitskom ansamblu..., naglasila je Delmestre.

Turalija je dodala kako su Podrug-Kokotović svi doživljavali kao neprikosnovenu glumicu, ali je imala jednostavnost, prilazila je glumi kao nešto što je rođeno s njom jer je bila rođena glumica u pravom smislu riječi.

Pola stoljeća je Bukovica bila prijateljica s doajenkom Kazališta Marina Držića.

- Milka je doista glumu živjela kao svoje poslanje. Kad Bog da talent, treba ga dijeliti s drugima. Tako je Milka svoj očaravajuće raskošni talent darovala nama i jako nas je radovala time, a mi smo cijenili taj talent, još više tu potpunu posvećenost, to ‘iznjedrenje‘ vrhunskih glumačkih kreacija. Veliki kazališni kritičar Petar Brečić mi je jednom poslije premijere čestitao, pitala sam zašto čestita meni, a on je odgovorio: "Znam ja dobro kakve su glumice prije premijere!" Milka je jako uživala u procesu stvaranja uloge, uvijek je to bilo tako kao da joj je prva uloga, prilazila bi joj s tolikom svježinom, bez taštine i bahatosti... Uronila bi u svoj zdenac gdje je taložila svoje likove... Radila je i gradila likove tako da su izlazili iz nje moćno i uvjerljivo... Znala bi reći da su joj komedije draže. Milka nije voljela davati intervjue, voljela je čuti ili pročitati nešto lijepo o sebi, znati da je se hvali. Zbog prebrze vožnje je jednom zaustavio policajac: "A vi ste naša velika, predivna glumica... Gdje se žurite?" - pitao je. A ona je slagala da ide po prijateljicu jer je vodi u bolnicu, bila sam to ja. Kasnije mi je rekla: "Vrijedilo bi platiti kaznu samo da čuješ komplimente koje sam čula od tog policajca!" Na prvom upoznavanju mi je rekla: "Kad ja budem nervozna, ti mene pusti, a kad ti budeš, ja ću sebe smirivati, stišati!" Mislim da je dugom, bliskom, intenzivnom prijateljstvu doprinijelo moje stišavanje, ja sam morala biti ta koja sam morala biti stišana... Prolazile smo različite situacije, radosne, tužne... Imale smo osjećaj da smo jedna za drugu tu, to je bilo lijepo... Najpotrebnije je bilo da dijelimo utjehu. Milka je bila ležerna u odijevanju, ali s jako dobrim smislom za kombiniranje odjeće. Bila je uspješna u kuhanju iako je govorila da ne voli kuhati. S tehnikom je bila netalentirana, a rado i vrlo spretno je vozila automobil. Posebno je voljela svoju "bubu". Putovale smo zajedno... Milka je bila vrlo atraktivna, zanimljiva, nikad dosadna, uvijek inspirativna, bila je veseljak u društvu, hedonist, dječački zaigrana... Sjećam se kako je pričala da se na Prijekom poljubila s tadašnjim momkom Mišom Kokotovićem. Ušpijala je gazdarica rekavši joj lukavo kako se tamo neka ljubila tvrdeći da to sigurno nije Milka iako je sigurno prepoznala, a Milka je znala da zna pa joj je rekla: "Nisam to bila ja, to je bila djevojka Đura Pulitike!" Uvijek je nešto izvodila, a nije vodila računa, recimo o dokumentima...

- Nakon jedne predstave tijekom redovite kontrole milicajac je tražio njezine dokumente, a Milka je kazala: "Pustite me, to sve moj muž ima, on vodi brigu o tome... Što mi sad tražite dokumente?! Idemo kući, umorni smo!" Rekao je da su glumci čudan svijet te da je bila skupina glumaca koja se napila i povraćala putem, među njima i glumac Zdenko... Da bi obranila kolegu, Milka je milicajcu uzvratila: "Zdenko je sjajan glumac i dobar čovjek, on je plakao kad je Tito umro!" Milka je diplomirala glumačku školu u Sarajevu, postojala je ta obostrana ljubav između Milke i Sarajeva. Studentski dani bili su obilježeni neimaštinom, a bilo je puno mladenačkih veselica... Milka je išla u Sarajevo kad je Grad Dubrovnik organizirao posjetu kao znak potpore razorenom gradu... Išla je u Sarajevo, provlačila se kroz razne puteve da bi došla do grada, prošla kroz onaj poznati tunel... To je za nju bilo nešto što ne bi propustila! Znala je biti nestrpljiva, nezadovoljna, nervozna, ali kad su bile krupne i osobne stvari, obiteljske stvari poput smrti u pitanju, onda je tu bila stamena i hrabra! Godine 2022. išle smo u Sarajevo gdje je dobila nagradu MESS-a, Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti i jako se tome veselila s prijateljima i kolegama iz Sarajeva... Bilo joj je drago vidjeti novoobnovljeno Sarajevo, veselila je i ta nagrada... Bila je to zadnja njezina nagrada struke. Milka je slagala godine mladim srcem. Nije u zadnje voljela da je snimaju kamere ni fotoaparati, ali ljubav prema kazališnim daskama uvijek joj je bila draga.

- Godinu dana prije smrti htjela se popeti na pozornicu i učinila je to na Epidaurus festivalu u Cavtatu i to uz divnu kolegicu Kseniju Prohasku. S toliko šarma se obratila publici, doživjela je velike ovacije i osjetila je ljubav... Izjavila je: "Vidimo se dogodine!" Ali, nažalost, je to bilo njezino zadnje glumačko pojavljivanje na pozornici. Milka je voljela Split, svoju obitelj, prijatelje, teatar, voljela je i Zagreb, rodbinu, kazališni svijet... Voljela je i Dubrovnik, tu je bila sretna, tu je ostvarila zavidnu karijeru. Ne samo u Kazalištu Marina Držića, nego i na njoj milim Dubrovačkim ljetnim igrama. Kad Milka ‘zagrmi‘ onim baršunastim glasom, kad prostrijeli magičnim očima i kad smekšanim pogledom i s onim šarmantnim osmijehom ozari lice, tolika energija bi krenula iz nje... Bez obzira je li to bujica ili ‘žuboreći potok‘, osjećaš se toliko počašćeno i zahvalno! Vjeruješ toj Milkinoj glumačkoj čaroliji, a ja sam joj vjerovala i u privatnom životu, navela je Bukovica.

Zahvalila je Turalija sugovornicama što su svojim sjećanjima obogatili sjećanja publike. Otkrila je da se ne sjeća kad je bila večer s toliko tišine i pozornosti u publici, a pripisala je to velikoj glumačkoj profesionalnosti i velikoj osobnosti Milke Podrug-Kokotović. Dodala je kako je Podrug-Kokotović jedna od rijetkih umjetnica koja je na taj način mogla privući publiku i zadržati pozornost sat i pol. Spomenula je da su tu prisutni najuži članovi glumičine obitelji, sestra Mirjana, nećakinja Milka, nećak s djecom...

- Bogati su što su glumicu imali tako blizu. Hvala, Milki! - zaključila je moderatorica.

Prikazani su isječci iz razgovora i glumičinih uloga, iz Dubrovačke trilogije kao i isječak u kojem glumica govori o Dubrovniku... Sve to skupa izazvalo je uistinu dugotrajan pljesak publike.