StoryEditorOCM
KulturaIgre u mom srcu

Tri kvarta od stotke: Za jubilarne sezone uvijek su se pozorno birali naslovi za dramski program. Ovogodišnji odabir je po mjeri pûka, a opet na svoj način škakljiv

Piše Vedran Benić
9. srpnja 2024. - 12:51

Čudna je ljudska potreba da se posebno obilježavaju jubilarne obljetnice, od zlatnih pirova i misa, proslava mature, okruglih rođendana i svega drugoga što god zamislite. Ove godine Igre nisu okrugle, što će reći s nulom u rednom broju, ali su ipak jubilarne jer su pregurale tri četvrtine stoljeća. Tko zna jesu li začinjavci festivala zamišljali da će Igre toliko dugo trajati. Letak programa desete obljetnice okitili su cvijećem, za poruku evo uspjeli smo preživjeti prvo desetljeće.

image

Omot monografije povodom 25. Dubrovačkih ljetnih igara, 1974.

Privatni arhiv

U pred-digitalnim vremenima obljetnica Igara obilježavale su se luksuznim monografijama i lijepo sročenim rečenicama. U prvoj od takvih, uz 25. obljetnicu Igara 1974. godine uvodni tekst naslovljen "Pozornica otvorena suncu i zvijezdama" napisao je pjesnik Jure Kaštelan (1919.-1990.) s početnom rečenicom: "Kad bi na svijetu bilo više Dubrovnika, samo jedan od njih bio bi pravi: onaj istinski, nepatvoreni, jedini Dubrovnik od kamena i svjetlosti". Ova u kasnijim godinama redovito ponovljana Kaštelanova poruka iznenada se u neko se doba bila "izgubila"! Bit će zato što je bio partizan. U zadnje se vrijeme tiho i sramežljivo ipak vratila. Bit će opet zato što je fra Bonaventura Duda (1924.-2017.) uporno ponavljao kako do prvoga tiskanog izdanja "Biblije" na hrvatskom 1968. godine ne bi došlo da nije bilo zdušne potpore i kouredništva Jure Kaštelana. "Pjesnici su vječno treptanje u svijetu", odavno je napisao A.B.Šimić. Ovo kao podsjetnik da je politika, bez obzira na predznak, uvijek rado obigravala oko Igara, ali i nailazila na "pokret otpora"!

image

Programski letak 10. Dubrovačkih ljetnih igara 1959. godine

Privatni arhiv

Uz monografije, u jubilarnim su se obljetnicama organizirali znanstveni simpoziji s temom dubrovačke ambijentalnosti. Stavove o "teatru Igara" ispisivali su najistaknutiji teoretičari i praktičari. Pero Kvrgić, koji je glumio već na prvim Igrama 1950. godine, duhovito je u "Vijencu" konstatitrao da bi umjetnici na Igrama najprije napravili ono što su željeli i sanjali, a estetske bi rasprave o ambijentalnom teatru uslijedile naknadno, u širokom rasponu od negacije do mistifikacije. Naravno, za jubilarne sezone uvijek su se pozorno birali naslovi za dramski program. Ali, umjetnost je čudna biljka, pa pogled unatrag pokazuje da se gotovo niti jedna od najvažnijih amblematskih ili prevratničkih predstava iz povijesti teatra Igara nije dogodila u okruglim sezonama. Ni Fotezov "Hamlet", ni Gavellina "Taraca", ni Spaićev "Skup", ni Parovi "Eduard II.", "Aretej" i "Kolumbo", ni Juvančićev "Ecce homo", ni "Hekuba" Ivice Boban, ni Jovanovićev "Život je san", ni Magellijeve "Feničanke", ni Dolenčićev "Dundo", pa ni Radićeva "Kafetarija" da spomenem samo neke koje mi onako na prvu naviru iz sjećanja. U okruglim izdanjima, dogodile su se tek dvije Juvančićeve "Dubrovačke trilogije" u Skočibuhi i u Muzičkoj školi na 30., odnosno 40. festivalu, te Magellijev "Dundo Maroje" u Pustijerni u programu 50. Igara. U sezonama s peticom kao što je ovoljetna dogodio se ambijentalno i tekstualno prevratnički Spaićev "Dundo Maroje" na 15. Igrama koji je, za razliku od dotadašnjih preradbi, poštovao Držićev tekst, te također Kunčevićeva "Tužna Jele" na 45. i Jupin "Ekvinocijo" na Lokrumu na 55. Igrama.

image

Omot monografije povodom 40. Igara, 1989.

Privatni arhiv

Za ovogodišnje Igre od "tri kvarta stoljeća" nova ravnateljica dramskog programa Senka Bulić odabrala je "Kafetariju", "Ekvinocijo" i "Oluju" za premijere. Odabir po mjeri pûka, a opet na svoj način škakljiv. Usporedbe će biti neizbježne. U ovom je gradu "slonovsko" sjećanje. Poslije Izeta dugo se nitko nije usuđivao igrati Skupa, nakon Spaića dugo se čekao novi "Dundo", a još više nova "Kafetarija" nakon deset godina trajanja kultne predstave Tomislava Radića. I opet su se spominjale one prve! Shakespearovu "Oluju", s druge strane, na Igrama prati loša karma. Sve dosadašnje izvedbe olujno su skončale.

Za ubuduće, nameće se važno pitanje: kako smjestiti Igre u "ovezija bremena"? Prije gotovo pola stoljeća Georgij Paro je 1975. pogledom "iz prakse" ustvrdio da u dubrovačkoj kazališnoj estetici "pored glumačkog ja i životno glumčevo ja" postaje dio kazališnog čina. "U kazališnom činu ‘teatra Igara‘ sadržan je kako život tako i život glumca u gradu: Stradun, kupanje na Lokrumu, kava u Gradskoj kavani, lozovača u Manonu. Dubrovnik je ljeti ‘gust‘: glumac u toku dana susretne većinu svoje večernje publike."

Je li takvo što moguće u Dubrovniku ovoga turizma?

14. studeni 2024 04:35