<br /> Strani menadžeri u udobnim foteljama ne znaju ni riječ hrvatskog!<br />  

Dok se s Brexitom iza kantuna crni oblak nesigurnosti nadvija nad Velikom Britanijom, ograničenja za strane radnike u toj zemlji sve su rigoroznija. Čista ironija. Hrvatska za to vrijeme šakom i kapom daje vize stranim radnicima, kako bi nadoknadila radnu snagu koja je otišla raditi na “zelenija” polja zemalja Europske unije. I dok je sudbina Velike Britanije vrlo neizvjesna, posebno u sektoru zapošljavanja, zahtjevi i mogućnosti za dobivanje viza su, blago rečeno, izazov.

Jedan od najtežih testova, i da, zaista se radi o testu, ispit je iz poznavanja engleskog jezika, English Language Testing System, skraćeno IELTS. Zamislite najteži test iz engleskog jezika koji ste imali u školi, i to puta 100. I Šekspir bi se oko njega dobro pomučio! Ali Britanci su odlučni! Bez IELTSa nema ulaza. Bez obzira na to što je ispit iz engleskog jezika ekstremno zahtjevan, divim se činjenici da se oni i dalje drže pravila i zahtjevaju od stranih radnika iznadprosječno poznavanje jezika.



Ne samo da ljudi moraju poznavati jezik, već su prisiljeni na razumijevanje stvari, makar to bilo samo površinsko poznavanje kulture, povijesti i tradicije. Sve je to jako važno za početak života i rada u stranoj zemlji. Na drugu stranu, pogledajmo Hrvatsku. Ako kao stranac želite raditi u Hrvatskoj ne trebate polagati nikakav test, nula! Možete pokrenuti biznis, voditi posao sa tisućama zaposlenika, a ne morate znati na hrvatskom jeziku reći ni dobar dan!

Ne trebate poznavati ni kulturu ili povijest, zapravo, o Hrvatskoj ne trebate ništa znati i možete slobodno raditi. Sada možemo raspravljati o tome da kao članica Europske unije moramo poštovati i njenu politiku. Jedan od najstrožijih kriterija EU slobodaje kretanja ljudi i sloboda rada u bilo kojoj drugoj državi članici. To je doista točno. Osim u Velikoj Britaniji i Njemačkoj koje za dobivanje vize zahtijevaju test jezika. Radi se o klasičnom slučaju gdje jedno pravilo vrijedi za “velike dečke”, a drugo za ostale.

U Dubrovniku imamo dosta slučajeva gdje strani menadžeri i direktori, a većina njih je na čelu najvećih hotelskih kuća, sjede na vodećim pozicijama, a ne znaju reći ni deset riječi na jeziku zemlje u kojoj rade. Jedan od njih čak je prisilio svoje zaposlenike da govore isključivo engleskim jezikom. Garantiram vam, da govorite isključivo španjolski i da želite raditi u Londonu, Berlinu ili Parizu svaki bi vam direktor zatvorio vrata u facu. I to s potpunim pravom.

Mi i dalje u Dubrovniku imamo direktore tvrtki, sa svih strana svijeta, koji forsiraju isključivo svoj jezik u cijeloj organizaciji. Hrvatska je vlada, u svojoj mudrosti, ove godine odlučila da u odnosu na lanjsku godinu, za sedam puta poveća broj radnih dozvola za strance, njih čak 65.000! Koliko njih će trebati znati hrvatski jezik? Nijedan! Možete reći da velika većina stranih radnika dolazi iz susjedstva, s istog govornog područja. I bili biste u pravu.

Međutim, veliki dio radnika doći će iz drugih zemalja. Sila Boga ne moli. Država je suočena s velikim nedostatkom radnika, to je istina. Bez stranih radnika sve bi se moglo skoro pa zaustaviti, ili barem znatno usporiti. Prema tome, može li vlada biti stroga pri prihvatu stranih radnika? Može li priuštiti odbacivanje zainteresiranih radnika? Ali, u drugu ruku, nepoznavanje jezika pokazuje se nepoštivanje vlastite kulture i tradicije. To je kvaka 22! Kako bi Englezi rekli: “Ne možeš pojesti i zadržati kolač!”