Sarma za van i puničin poziv

''Božić je čarobnim štapićem zamahnuo po cijelom svijetu, i gledajte, sve odmah izgleda mekše i ljepše'', jednom je napisao čovjek puno pametniji od mene. A nigdje u Hrvatskoj se ne vidi moć tog čarobnog štapića više negoli u našem glavnom gradu. Srećom, i najviše zahvaljujući britanskom veleposlanstvu, tradicionalno sam imao priliku posjetiti Zagreb za vrijeme adventa. Mogu primjetiti da je zagrebački advent na svjetskoj razini u svakom pogledu.

Na ulicama Zagreba ima više blagdanskih kućica negoli gledatelja na nogometnoj utakmici Manchester Uniteda kad igra doma, više svjetla negoli u Las Vegasu i više ukrasa nego u izlozima Harrodsa za vrijeme Božića. ''Momci, odakle ste?'', upitao sam grupicu mladića u srednjim dvadesetima dok su se divili ledenom parku. ''Došli smo iz Graza na nekoliko dana'', odgovorili su otpijajući toplo kuhano vino. Doći iz Austrije u Hrvatsku za Božić? Kao da sa Sejšela otputujete u London ljeti kako biste uhvatili malo sunca! ''Jako puno smo čuli o ovom sajmu kao i to da je osvojio nagradu treći put za redom'', šarolika grupica je dodala. Kimnuo sam u znak suglasnosti i poželio im ugodan boravak. Iako je prošlotjedni zagrebački četvrtak obilježila kišna (i prilično hladna) večer, grad je bio apsolutno pun.

Dugi redovi stvarali su se na pješačkim prijelazima kako bi gomile ljudi prešle ulicu. Kuće su ostale prazne jer su ulice Zagreba izmamile i domaće ljude, kao i turiste iz cijeloga svijeta, bilo je dovoljno fascinantno samo biti u ulozi promatrača. Hit ovogodišnjih kućica definitivno je sarma ''za van'', mala vruća sarmica koja će vas ugrijati. Moj posjet Zagrebu započeo je uobičajeno. Croatia Airlines je otkazala let deset minuta nakon što je avion trebao poletjeti zbog navodnog ''niskog oblaka''.

Krhkost Dubrovnika u zimskim mjesecima je opet došla do izražaja jer je zrakoplov pun putnika morao pronaći drugi način kako bi putnici posjetili doktore, prijatelje, obitelj i poslovne partnere u dalekoj prijestolnici. Ponekad pomaže vidjeti poznato lice, tako da bih ovom prillikom zahvalio čovjeku na šalteru Croatia Airlinesa koji mi je rezervirao jutarnji let bez pitanja. Ne znam kako se zove, ali ako ovo čita, onda ''Sretan Božić!''

Također bih zaželio sretan Božić i taksistu koji me je doveo doma nakon što mi je let otkazan i naplatio mi pola cijene, jer, kako je rekao, ''Božić je''. Međutim, nemam baš previše blagdanskih primjedbi na Croatia Airlines. Da, znam da su oni javni neprijatelj broj jedan u Dubrovniku. A čini mi se da su nove zrakoplove natrpali s toliko sjedala da bi se jedino čovjek od gume mogao nekako uvući i sjesti na njih. Nisam baš visok, po dubrovačkim mjerilima visine sam poput patuljka, ali mjesto za noge između sjedala je toliko usko da je gotovo nemoguće sjesti. Kad sam dislocirao koljena i laktove te ostatak tijela utrpao u sjedalo, dogodila se nevolja.


Naočale su mi ispale na pod, a bez njih sam slabovidan poput krtice! Kad su pale, shvatio sam kako bi mi dobro došao jedan australski emu sa svojim dugim vratom da ih podigne. Pokušavao sam koliko sam god mogao (trajalo je deset minuta), ali nisam bio ni blizu. Potom sam ih pogurao nogom prema plastičnom zidu zrakoplova i pokušao ih podignuti nogom klizeći njima uza zid.

Prije nego pomislite da sam možda gnjavio gospođu na susjednom sjedalu, znajte da sam sjedio do prozora. Podigavši nogu koja je sad bila pod kutom od 45 stupnjeva, naočale su balansirale na mojoj čizmi. Onda sam rukom, suprotnom od noge, s više sreće nego dobre procjene, uspio zgrabiti naočale.

Gospođa pokraj mene je vjerojatno mislila da sam očajnički pokušavao počešati guzu. Svakako to nije bio jedan od mojih svjetlijih trenutaka u životu. A onda, kad sam pomislio da sam konačno u miru, mobitel mi je ispao iz džepa i sletio na tvrdi pod. ''Oh, zaboga, to će pričekati dok ne sletimo'', promrmljao sam nezadovoljno sebi u bradu. Naravno, Murphyjev zakon me još čekao iza kantuna jer upravo kad su kotači trebali dodirnuti pistu, moj mobitel je zazvonio.

Tresnuo sam ga nadajući se da ću pogoditi pucu za smanjenje tona zvona. Znam da sam ga trebao prethhodno namjestiti na ''način rada u zrakoplovu''. Ostali putnici su me gledali s gnušanjem. Stopalom sam pokrio mobitel pokušavajući ublažiti vrišteći ton zvona (stvarno ga moram promijeniti).

Zrakoplov je sletio, parkirao se ispred terminala, a ja sam konačno dobio priliku javiti se na telefon. Nakon što se zrakoplov ispraznio, a osoblje se podsmjehivalo gledajući u mom smjeru, sagnuo sam se kako bih podigao mobitel s poda. Na ekranu je pisalo da imam propušteni poziv od svoje punice!

Sretan i blagoslovljen Božić svima!!