Starenje je obavezno, odrastanje opcionalno...

Englezi imaju jednu izreku koja na najbolji način opisuje moj prošli tjedan: “Ne možeš starog psa naučiti novim trikovima.” Da, taj stari pas sam ja. Vidim da sam malo “zaglavio” s nekim stvarima. Nije da ne volim učiti, trudim se svaki dan savladati nešto novo, međutim, izgleda kao da mi se oko mozga formirao neki filter.

Kad sam bio mlad, ili da kažem mlađi, moj mozak je poput spužve upijao sve vrste informacija, pa čak i one nepotrebne. Htio sam znati sve o svemu. Gledajući unatrag, mislim da bi danas sigurno 90 posto tih informacija odmah bilo proslijeđeno u “delete” pretinac. Vjerujem da je to normalan dio odrastanja i starenja.

Kada ste mladi žedni ste znanja, u vama gori vatra radoznalosti, međutim, kako starite, stekli ste neko iskustvo koje vam govori koja je informacija korisna, a koja neupotrebljiva. Sve mi je teže nositi se s novim idejama i novim tehnologijama.

Sve nekako prebrzo dolazi. U doba moje mladosti nova tehnologija se “događala” jednom godišnje, jednostavno, jednom u godini proizvođači bi pustili u promet neki novi aparat.

Nije bilo interneta, mobilnih telefona, aplikacija, društvenih mreža…jedino što smo imali bila je kutija s kompjutorskim igrama, SEGA ili Atria. Njihova nadogradnja trajala je tjednima. Čitali smo recenzije u časopisima (da, na papiru) i slušali vijesti na radiju. A onda je dolazak igraćih konzola donio ekstazu.

Danas se stvari s tehnologijom više ne mijenjaju na godišnjoj ili dvogodišnjoj bazi, mijenjaju se na dnevnoj bazi. Toliko je puno informacija, jednostavno smo pretrpani s njima. Tako, kad je došlo vrijeme za kupnju novog mobitela, uradio sam ono što bi uradio svako moje dobi, a to je da sam prvo provjerio cijenu.

Vrlo ljubazna gospođa iz butige vrlo mi je entuzijastično objašnjavala prednosti aparata, ali mene je i dalje jedino zanimala cijena. “Ima četiri kamere, prepoznavanje putem otiska prsta….,” stvarno se je trudila.

Naravno da sam ja promislio “pa što će mi zaboga četiri kamere, jedino ako želim odjednom slikati sve četiri rote od auta.” Tako sam ja nakon deset godina služenja iPhoneom, odlučio “ući” na teritorij Androida. Prvih nekoliko dana s novim telefonom bili su čista katastrofa. Nakon što sam ga raspakirao, prvo sam se bacio na proučavanje uputa za rad, zapravo, iskreno, prvo sam povećao slova na telefonu s normalne na najveću moguću veličinu. “E, sad dobro vidim”, rekao sam sebi u bradu.

Prebacivanje telefonskih brojeva s jednog na drugi telefon bilo je noćna mora, zamalo sam posegnuo za starim dobrim prepisivanjem koristeći papir i olovku, međutim, shvatio sam da u imeniku imam više od 500 brojeva. Ovom prilikom htio bih se javno ispričao svima kojima sam telefonirao, slao poruke i kontaktirao ih greškom u pokušaju svladavanja novog telefona. Osjećao sam se kao Bambi na ledu. Kao da ću pasti svaki čas.


I, onda su na red došle aplikacije. Opet pokazatelj mojih godina, prve aplikacije koje sam skinuo bile su BBC News, CNN i BBC Sport. Nema Snapchata za mene. Ovo sve podsjetilo me na jednu knjigu koju sam nedavno prelistao “Pretvarate li se u svog oca?”

Trebalo bi biti smiješno, međutim, u mom slučaju, stvar je vrlo realna. Dakle, u jednom dijelu knjige je kviz koji vam govori pretvarate li se u svog oca. Prva tri pitanja su: Simpsonsi ili Dnevnik? Tjedan dana na Ibizi ili odmor s šetnjama po prirodi? Šareni koktel ili čaj? Da, pretpostavljate, vjerojatno jednako kao i kod vas, moji su svi odgovori bili B, što znači da se ipak pretvaram u svog oca. Pretpostavljam da je to prirodno.

Vjerujem da je ono najvažnije što nam mudrost godina donosi odrediti koje su nam stvari bitne u životu, a što je sporedno i nevažno. Rangiranje informacija po važnosti išlo bi nekako ovako: od najmanje važne (one koje se odmah zaboravljaju) preko “ovu trebam zapisati” do one super važne (tetovirati je na guzicu).

Izgleda da 90 posto stvari na mom novom mobitelu spada u kategoriju “odmah zaboraviti”. “Starenje je obavezno; odrastanje opcionalno”, mudro je rekao Jamajčanin Chili Davis.