Duži period lijepog vremena izmamio je nakon zimske pauze maslinare u njihove maslinike. Čisti se korov, radi se gruba rezidba, a oni hrabriji već kompletno orezuju svoja stabla. Iako su ove zime na Šolti izostali jaki prodori hladnog zraka, ipak je bilo dosta dana (bolje rečeno noći) u kojim se temperatura vrtjela oko nule.
To je razlog što još nema izraženijih znakova kretanja vegetacije. Zbog toga vjerujem da se neće ponoviti 2018. godina kad nam je hladni val na samom kraju zime nanio velike štete.
Vrijeme u siječnju je bilo uglavnom po buri, pa su kišni dani gotovo izostali. Zabilježio sam jednu manju kišu u prvoj polovini mjeseca, dok je druga, obilnija pala u noći između 31. siječnja i 1. veljače. Iako je siječanj zimski mjesec sa najmanje oborina, ovo što je palo čini mi se premalo i za srpanj. Sad kad smo već dobro zagazili u veljaču, vidljivo je da prognoze za narednih desetak dana ne predviđaju veće kiše, a radi se o mjesecu u kojem obično padnu značajnije količine (tekst je pisan u prvoj polovici veljače - nap. portal Maslina).
Da se razumijemo, ne govorim za sada o suši, jer je u posljednjem kvartalu prošle godine pala pretjerana količina oborina, što znači da su zalihe vode u tlu još uvijek velike. Međutim, suočeni sa trendovima koji se ponavljaju zadnjih godina, jasno je da nas najvjerojatnije čeka nedostatak vlage u nekim dužim razdobljima.
To svakako otvara pitanje što nam je na raspolaganju za borbu protiv tih problema. Idealno bi bilo kad bi imali dovoljne količine vode za zalijevanje, što je nažalost u Dalmaciji rijetkost, pa radi toga treba sve agrotehničke mjere prilagoditi budućem sušnom periodu.
Rezidba koja nas čeka je jedan od važnijih alata kojim možemo ublažiti posljedice nedostatka vlage. Svakom iskusnom maslinaru je jasno da jače orezano stablo bolje podnosi sušu. Međutim, u tome treba imati mjeru, jer moramo misliti na važnost ravnoteže između krošnje i korijena.
Oni su jedno o drugome itekako ovisni. Koliko je važno da smanjimo krošnju kako bi je korijen lakše opskrbio, jednako je važna količina zelene mase koja hrani isti taj korjien za vrijeme zimskog mirovanja. Ovo sam puno puta do sada napisao i opet ponavljam, zato jer često viđam kako maslinari uzastopnom, pretjeranom rezidbom izazivaju stagniranje svojih stabala, jer se ravnoteža izgubila.
Korisno je jednom u desetak godina jakom rezidbom obnoviti zelenu masu, ali već u idućoj godini treba misliti na ravnotežu. Pristup svakoj maslini ne treba biti jednak. To će ovisiti o njenoj snazi i naravno poziciji, pa se tu treba oslanjati na iskustvo i poznavanje nasada.
Važno je napomenuti da je bolje smanjivati zelenu masu uklanjanjem većih grana, nego finom rezidbom. Ako puno ogolimo stablo finom rezidbom, ostaje nam previše drva što će rezultirati izbijanjem mnogih nerodnih mladica koje troše vodu. U suprotnom slučaju imamo gušće grane, koje nemaju potrebu da se obnavljaju što rezultira bogatijim urodom.
Prehranom se također možemo uspješno boriti protiv suše. Nažalost novi pristup prema popularnim dušičnim gnojivima otežava tu zadaću. KAN i Urea su se zbog brzine djelovanja pokazali jako učinkoviti nakon što su se sušna i vruća razdoblja produžila, a vrijeme vegetacije smanjilo.
Moderna, ekološki prihvatljivija gnojiva sporije djeluju i idealno bi ih bilo zakopavati u tlo. To je dodatni težak posao, a na mnogim terenima i nemoguć. Ako to ne radimo onda se treba truditi da gnojivo bacamo neposredno pred kišu, a dosta je učinkovito ako nakon gnojenja pokosimo travu ispod stabala i tako ga pokrijemo. Da bismo održali kondiciju stabala morat ćemo se mnogo više oslanjati na prehranu preko lista.
Dobra je vijest da u zadnje vrijeme većina maslinara umjesto herbicida prakticira košnju za uništavanje korova. Herbicidi kratkoročno daju prednost u masliniku, jer se uz manje fizičkog rada brzo rješavamo korova. To znači da više vode i hranjivih tvari ostaje maslinama.
Nažalost, dugoročno ispod stabala dobijemo osiromašeno i zagađeno tlo. Redovita košnja kao i usitnjavanje grana nakon rezidbe popravlja kvalitetu tla, jer se na površini stvara sloj humusa koji osim što ga obogaćuje kemijski i biološki, također pruža dobru izolaciju protiv isušivanja i pucanja površinskog sloja.
Ritam zalijevanja kroz godinu
Zalijevanje je ipak najučinkovitiji način borbe protiv suše. Nažalost, rijetki su maslinici gdje postoje velike količine vode na raspolaganju. To su oni uz rijeke, jezera ili na tlima gdje postoje obilate podzemne vode. To nas ne bi trebalo obeshrabriti, jer se dosta može napraviti i ako su nam na raspolaganju ograničene količine (akumulacije) ili voda iz vodovoda bez obzira na njezinu cijenu.
Većina domaćih sorata je navikla na sušu i ne treba ih previše zalijevati, naročito ako to radimo u kombinaciji s ranije navedenim agrotehničkim mjerama. Vodu je najbolje dodavati uz pomoć sistema kap na kap. Klasičnim zalijevanjem dolazi do njezinog nepotrebnog rasipanja i za isti efekat potrebne su desetak puta veće količine.
U ekstremno sušnim godinama prva potreba za zalijevanjem javlja se za vrijeme cvjetanja i zametnja plodova. Na sreću, najčešće u tom razdoblju još ima zaliha vode u tlu.
Nakon toga dolazi faza formiranja koštice kad obično i nastupa prvi val vrućine. Tada je voda neophodna i obično je u tlu više nema, pa je natapanje i te kako važno. To traje do kraja prvog tjedna srpnja. Kad je okoštavanje gotovo maslina je spremna za ljetno mirovanje. To je doba najvećih vrućina i biljka zavrne list, a plodovi se smežuraju, te ona preživljava sa ono malo vode što je akumulirala.
Zalijevanje u tom razdoblju, koje traje do pod kraj kolovoza, je po mom mišljenju nepotrebno i često štetno jer privlači maslininu mušicu. Štete zbog nedostatka vlage u to vrijeme su zanemarive. Želim naglasiti da se ovo ne odnosi na jako mlade masline, koje ne mogu akumulirati dovoljno tekućine, te one itekako znaju pretrpjeti štetu.
Pred kraj kolovoza vrućine polako popuštaju, a pojavljuje se i noćna vlaga. Masline to osjete i spremne su za buđenje. Ako tada ne padnu prve jesenske kiše, potrebno je krenuti sa zalijevanjem, jer će u protivnom sigurno doći do štete. Zalijevanje treba nastaviti kontinuirano sve dok ne padne značajnija oborina.
Iz vlastitog iskustva znam da je za prosječno stablo u najsušnijim godinama dovoljno osigurati tisuću litara vode, a ako se posreći i poneka kiša, onda to bude znatno manje. Stare Oblice najčešće uspiju iznijeti rod bez dodavanja vode, ako pažljivo primijenimo ostale mjere.