StoryEditorOCM

(pro)ljetni gostiŠto rade cvrčci i skakavci u masliniku i mogu li nanijeti štetu? Basna s mravom samo je priča, a buka je dobro oružje

Piše Edi Družetić, agronom
23. lipnja 2022. - 07:55

U masliniku se može naći nekoliko stotina vrsta insekata. Nekoliko njih maslinu koristi kao hranu ili mjesto za razmnožavanje, usput je oštećuju i time prave velike štete, ali velikoj većini kukaca je to stanište kao i bilo koje drugo (šuma, livada, vinograd…).

Postoji više vrsti cvrčaka, ali u našem primorskom području je najviše prisutan obični južnoeuropski cvrčak (Lyristes plebujus). Njega je teško vidjeti jer je obojen poput kore drveta, a po danu se skriva u krošnji, među lišćem. Ali se nadaleko čuje kada na grani počne svoj neumorni ljetni primorski koncert cvrčanja.

Životni mu je ciklus četverogodišnji, podsjeća na olimpijske igre ili svjetska prvenstva u nogometu: četiri se godine neprimjetno, ali naporno priprema da bi onda briljirao tijekom dva ljetna mjeseca, kada mužjak cvrčećim pjevom privuče ženku, obavi parenje i nastavi cvrčanje sve dok je temperatura iznad 25 oC. Krajem ljeta ugiba.

Veliki dio života cvrčak provede duboko u zemlji. Ličinka se malim, lopatastim nogama ukopa u zemlju na dubinu od oko 80 cm, gdje pravi male tunele od korijena do korijena. Iz njih siše sokove kojima se hrani i polako raste sljedeće 3 do 4 godine. Pred izlazak iz tla, početkom ljeta, ličinka je bijele boje, veličine od oko 3 cm.

Kratko se uspne na stablo ili neku biljku u blizini (travu, izboj iz panja …) i tu nepokretna čeka preobrazbu. Uskoro joj pukne kutikula, kožica kojom je obavijena, te van izlazi svjetlozeleni odrasli oblik s velikim krilima.

Kada se osuši i bude dobro zagrijan suncem, odleti u krošnju. Ubrzo potamni te dobije šare u obliku i boji kore drveta. Prazne prozirne "košuljice" mogu se lijepo vidjeti, prilijepljene po vlatima trave oko stabla ili nisko u krošnji stabla.

Američki cvrčak – kukac metuzalem

Zanimljivo je da na sjeveru američkog kontinenta postoji vrsta koja za svoj razvoj u tlu treba čak 17 godina, po tome je i dobila ime – sedamnaestogodišnji cvrčak. To je ujedno kukac s najdužim životnim ciklusom.

Za cvrčanje im je potrebna temperatura iznad 25 stupnjeva. To je ustvari pjesma samo mužjaka, koji imaju jedinstveni uređaj za cvrčanje, drukčiji od zrikavaca i skakavaca.

Njega čine napete zvučne opne smještene sa strana prvog zadčanog kolutića, vezane tetivom s jakim mišićem. Mišić može titrati 400 do 500 puta u sekundi, što proizvodi karakterističan zvuk koji još višestruko pojačavaju veliki rezonatori zvuka smješteni na zatku. Pravi muzički instrument!

Nakon parenja ženka buši rupicu u kori grančice i u nju polaže jaja. Iz njih se nakon tridesetak dana razvijaju ličinke koje padaju na tlo i u njemu nastavljaju život sljedećih nekoliko godina.

Cvrčak se zadržava na raznim stablima, najčešće u borovima i česmini, ali u nedostatku njih (nakon požara ili dr.) ide na bilo koja raspoloživa stabla. Je li ličinka svojim sisanjem iz korijena iscrpljuje biljku? Vjerojatno i to u nekoj manjoj mjeri, kao što to radi i odrasli insekt sisanjem soka iz nekog mladog izboja masline.

image
Matko Biljak/Cropix

Ali mislim da su te štete zanemarive, naročito ako maslina tu nije jedina kultura u okolini. S druge strane, priroda funkcionira tako da svakom živom biću pruža mjesto za život i ne smijemo biti isključivi, nastojeći satrti sve ono što nama oduzima djelić životnog prostora.

Koliko god nam pojedinih godina cvrčci, svojom mnogobrojnošću i neumornom pjesmom, mogu zasmetati, ugođaj ljeta nam bez njih ne bi bio potpun.       

Kako mu je razvojni ciklus poznat, vidimo da poznata Ezopova basna o radišnom mravu i cvrčku kojem život prolazi samo u pjesmi i provodu, a kada dođe zima nema spremljene hrane, nije nimalo točna. Naime, ličinke mrava u mravinjaku su pažene i mažene čekajući da budu nahranjene, a ličinke cvrčka od početka ruju u zemlji i godinama se samostalno brinu za hranu.

Odrasli cvrčak krajem ljeta ugiba i nema potrebe mrava prositi za malo hrane, naprotiv uglavnom on sam, nakon uginuća, bude iskorišten kao hrana mravima.

Skakavci ne vole buku

Skakavci naseljavaju sva topla područja u svijetu, isključivo su biljojedi i u određenim razvojnim fazama mogu biti veoma proždrljivi. Pripadaju podredu Caelifera koji obuhvaća 18.000 vrsta, ali u Hrvatskoj živi tek oko 70 vrsta. Na njihovo ponašanje, pa i izgled znatno utječu okolina u kojoj žive, temperatura i brojnost jedinki.

Naime, oni jedu najrazličitije biljne dijelove, pa prema onome što trenutačno jedu mogu djelomično mijenjati boju i ponašanje. Često mogu bez posljedica jesti i otrovne biljke. Ptice ih znaju prepoznati i tada ih ne jedu da se ne bi otrovale.

Postoje ciklusi u kojima se javljaju u većem broju, u pravilu se prenamnože svakih 10 do 12 godina. Na temperaturama ispod 15 oC i iznad 35 oC nisu aktivni. Žive u dvjema fazama: solitarnoj i društvenoj. Veći dio prožive kao individualci, a samo u slučaju velikog množenja na nekom prostoru djeluju zajednički, postaju aktivniji, više se hrane, poveća im se tijelo i plodnost.

Jaja odlažu u zemlju u nakupinama – ootekama, ukupno do stotinjak po jedinki i u tom obliku prezime. Izlazak ličinki iz jaja se događa u kasno proljeće, nakon čega mali skakavac prolazi pet razvojnih stupnjeva, od kojih je posljednji oko mjesec i pol kasnije, tijekom lipnja, kada nastaju odrasli oblici koji sljedećih mjesec dana jedu puno hrane, da bi ojačali i postali spremni za reprodukciju.

Tada su toliko proždrljivi da tijekom dana pojedu hrane koja višestruko prelazi njihovu težinu. Skakavci u skupinama dobiju krila i u jatu mogu prelaziti velike udaljenosti. Odrasli oblici uginu prije zime, a imaju i mnoge prirodne neprijatelje koji im populaciju drže pod kontrolom (ptice, gušteri, zmije, pauci, rovke, ježevi i dr.).

Iz Biblije je poznata božja kazna u vidu oblaka skakavaca iza kojeg na poljima nije ostalo ništa jestivoga. Čuli smo i za napasne marokanske skakavce u Africi.

U našim krajevima rijetko prave štete, iako sam ih nekih ljeta znao pronaći dosta u krošnjama maslina. Tu se mogu pronaći jedna vrsta velikog zelenog skakavca i dalmatinskog zrikavca Ephippiger discoidalis.

Oni znaju izgristi još zelene plodove masline, ali je to sporadična pojava, na mladim stablima, u uvjetima suše kada nemaju druge hrane i kada su plodovi malobrojni, što ne znači da u određenim uvjetima ne bi mogli napraviti i znatne štete.

U slučaju većih šteta i potrebe suzbijanja treba znati da korištenje pesticida ima slabe efekte jer su oni vrlo pokretni, a i brzo postaju otporni na njih. Jedina djelotvorna mjera je obrada tla na mjestima gdje polažu jaja, čime se ona uništavaju. Može ih se pokupiti ili spaliti dok su neaktivni na temperaturama nižim od 15 stupnjeva.

Dobro je znati da ne podnose buku nastalu lupanjem o metalne predmete, te ih vibracije tjeraju dalje.

15. studeni 2024 01:09