Dok je pojedine biljke i/ili njihove dijelove preporučeno sakupljati u određenim razdobljima vegetacije, postoje i one na koje možemo računati tijekom cijele godine. Jedna takva biljka je poznati stanovnik dalmatinskog podneblja i zasigurno jedna od najkorištenijih začinskih biljaka u kulinarstvu domaćeg stanovništva – lovor.
Lovor je višegodišnja biljka koja pripada istoimenoj porodici koja obuhvaća više od 50 rodova s oko 2000 različitih vrsta. Biljke iz ove porodice su uglavnom rasprostranjene u jugoistočnoj Aziji i dijelovima Južne Amerike, a na Mediteranu gotovo na svakom koraku raste lovor, za koji se još uvijek sa sigurnošću ne može reći je li autohton ili je pak introduciran.
Plemenit i hvaljen
Simbolika lovora seže još iz antičkih i biblijskih vremena, kada je ova biljka bila simbol bogatstva, slave i besmrtnosti. Grančice lovora su se darivale pobjednicima i pjesnicima kao znak počasti, a o tome govori i značenje latinskog naziva za lovor: laurus – hvaljen i nobilis – plemenit.
Legende govore kako su upravo rituali žvakanja listova lovora ili udisanja dima kada se oni zapale bili zaslužni za vidovnjačke sposobnosti starogrčke proročice Delphi. U klasičnoj grčkoj mitologiji lovor se smatra biljkom posvećenom bogu Apolonu.
Mit govori o tome kako se Apolon zaljubio u prelijepu nimfu Daphne koja mu ljubav nije uzvraćala pa je Daphne, bježeći od Apolona, zamolila bogove da joj pomognu, a oni su je pretvorili u drvo lovora. Tužni Apolon se odmah okrunio lovorovim vijencem spletenim od listova drveta u koji se lijepa nimfa pretvorila, a zatim je naredio da drvo lovora zauvijek ima zeleno lišće kako bi njegova uspomena na nesuđenu ljubav bila vječna.
U starom Rimu, lovorov vijenac je bio simbol pobjede i časti, iako je Julije Cezar nosio krunu od druge vrste lovora (aleksandrijskog lovora) koji ima šire listove, kako bi bolje skrio svoju ćelavost. U srednjem vijeku uglednici su sahranjivani s lovorovim vijencem na glavi.
U europskoj prošlosti se ljude koji su se htjeli obrazovati zvalo neženjama – baccalaureus (od latinskog bacco – bobica i laureus – lovor) jer im je brak bio zabranjen kako ih ne bi odvratio od studija. Zanimljivo je da se ova titula koristi i danas te se nalazi na stečenim nazivima u našim studentskim diplomama.
Smatralo se da lovorovo stablo koje propada u vrtu nagoviješta neku nesreću, što je opisao i Shakespeare u svojoj drami, gdje je nakon smrti kralja predviđeno da će sva stabla lovora u zemlji uvenuti. Discorides je već govorio o učinkovitosti lovora u liječenju različitih bolesti, kao što su bolesti mjehura, te upale od uboda osa ili pčela...
Sastojci lovora i njihovo djelovanje
Kod lovora se u različite svrhe upotrebljavaju i listovi i bobice, iako je nadaleko poznatija samo upotreba listova, i to ponajprije u kulinarske svrhe.
Lovor se najčešće koristi kao začin i dodatak jelima, u svrhu njihova aromatiziranja, a obično se odstranjuje iz jela prije posluživanja.
U prošlosti se ovaj začin koristio češće nego danas, iako je i danas u pojedinim krajevima nezamisliva priprava pečenja (peke), umaka, kiselog kupusa, ribljih marinadi i slično bez ovih listića. Miris i aroma lovora dobro pristaje gotovo svim jelima, a u jelo se stavlja i zbog bolje probave.
Listovi lovora sadrže 4–10% vode, 7–11% lipida, oko 65% ugljikohidrata, te oko 5% pepela, odnosno različitih minerala (kalcija, fosfora, kalija, natrija, cinka i željeza).
Također, u lovoru je dokazana prisutnost značajnih količina tiamina, riboflavina, askorbinske kiseline i ostalih vitamina (A, B6, B12, D), obilja fenolnih spojeva (s dominacijom katehina) te hlapivih komponenti koje su glavni sastojak eteričnog ulja.
Listovi lovora sadrže i masne kiseline te je prosječno u 100 g lišća pronađeno 2,280 g zasićenih masnih kiselina, 1,640 g mononezasićenih i 2,290 g polinezasićenih masnih kiselina.
Listove lovora preporučljivo je sušiti na mračnom i prozračnom mjestu, kako bi im se što više sačuvala tamnozelena boja i aromatične komponente. Ponekad se listovi i prešaju kako se ne bi uvijali, a suhe listove nije preporučljivo čuvati više od jedne godine.
U tradicionalnoj medicini, lovor i njegovi pripravci koriste se kao karminativ, dijaforetik, kolagog te u pripravcima za opću stimulaciju organizma, a ruski znanstvenici su dokazali pozitivno i opuštajuće djelovanje lovora kod liječenja i ublažavanja umora i stresa.
Vrlo važan sastojak listova lovora je i njegovo eterično ulje. Udio ulja u listovima kreće se od 0,5 do 3,5%, a glavni sastojci prisutni u ulju su 1,8-cineol, sabinen i α–pinen, koji su zaslužni za njegovu bogatu i intenzivnu aromu. Eterično ulje koje se iz listova izdvaja postupkom destilacije upotrebljava se u različitim formulacijama mirisnih kompozicija u proizvodnji parfema, sapuna, deterdženata...
U prehrambenoj industriji eterično ulje lovora se učestalo koristi za aromatiziranje: alkoholnih pića, smrznutih deserta, pekarskih, mesnih i ostalih proizvoda.
Eterično ulje lovora djeluje antioksidativno, antireumatski, antiseptično (baktericidno i fungicidno), dijaforetično, digestivno, neuroprotektivno, kao stomahik, diuretično, emenagogno, hipotenzorno, sedativno itd.
Primjenjuje se učestalo kod tegoba probavnog i respiratornog sustava, a posebno kod kroničnog bronhitisa, prehlada, gripe i raznih virusnih infekcija jer potiče imunološki sustav. Koristi se i u preparatima za ublažavanje mišićnih bolova te u njezi masne kože i liječenju gljivičnih kožnih infekcija.
Ipak, zbog izazivanja alergijskih reakcija, dugotrajnu primjenu eteričnog ulja lovora treba izbjegavati, a u znanstvenim studijama je dokazana i njegova toksičnost pa s njegovom upotrebom zaista treba biti na oprezu. Osobito se ne preporuča upotreba pripravaka s lovorom trudnicama, dojiljama i maloj djeci.