Briga o okolišu ogledalo je napretka svakog društva. Unatoč velikom broju komunalnih poduzeća i sve slabijoj naseljenosti naše male poluotočne države, stanje s otpadom je vrlo zabrinjavajuće. Legalni i polulegalni deponiji pucaju po šavovima, divljih kanalizacijskih ispusta je puna obala, a plutajuće smeće ovisno o smjeru vjetra zatrpava prelijepe prirodne plaže.
Kada se prema najvažnijem prirodnom i gospodarskom resursu tako odnose stanovnici Hrvatske, što tek možemo očekivati od turista koji tu provedu po nekoliko dana godišnje? Više nego možemo zamisliti.
Odvajanje otpada
Za početak, ne računajući neuračunljivu mladež kojoj u raskalašenim tulumima ekologija nije najvažnija stvar na svijetu, najviše gostiju na Jadran stiže iz zemalja s duboko ukorijenjenom brigom o okolišu. Bacanje smeća u kontejnere za mješoviti otpad je mnogima od njih ravno svetogrđu. Problem nastaje kada stignu u društvo gdje je prava sreća naići na bilo kakav koš, a kamoli reciklažno dvorište.
Šokiran takvim stanjem u Hrvatskoj, jedan je bračni par nautičkih poduzetnika odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Helle i Grant Seuren pod okriljem vlastite agencije Sail Croatia osnovali su Green Sail, pokret za promociju recikliranja i održivog nautičkog turizma.
Počeli su prije četiri godine s organizacijom zelenih đita i čišćenjem plaža od plutajućeg otpada, te privukli vlasnike drugih čarterskih kompanija da im se pridruže i zajedno potiču goste na brigu o moru. Sada su u fazi širenja svoje filozofije na vlasnike marina i na dobrom su putu da naprave pravu ekološku revoluciju u nautičkom sektoru. Njihova zaposlenica i jedna od ambasadorica projekta Ornela Krezić odlučna je promijeniti navike nautičara i njihovih domaćina.
Brodovi bez nadzora
- Mi Jadran zovemo nautičkim rajem, ali uskoro će to postati žalosna situacija. Kad je u pitanju otpad, svi se odričemo osobne odgovornosti i slična situacija je bila unutar nautičke zajednice. Ali ako se svi udružimo, možemo napraviti pomak. Korisnici našega mora su stranci i oni moraju ulaskom u Hrvatsku steći dojam jasnih pravila ponašanja.
Trenutno ne postoji nikakav nadzor zagađenja jer mali brodovi ne spadaju pod MARPOL konvenciju. U naš projekt je uključeno 40-ak partnera sa 600 do 700 plovila i taj broj stalno raste. Oni nemaju nikakve financijske obveze već samo moraju informirati sve svoje zaposlenike i goste, koristiti naljepnice za reciklažu i zelene zastavice, a mi ćemo ih promovirati kao zelene firme.
Kad svugdje uvedemo reciklažna dvorišta trebat će još barem deset godina da sve zaživi, napominje ambasadorica posvećena privlačenju što većeg broja marina u Green Sailov sustav. Uz ACI koji će od ove sezone početi s primjenom novih pravila u nekoliko svojih podružnica, neke su privatne marine već napravile veliki iskorak.
Trogirski primjer
Marina Trogir je jedno od mjesta gdje se od samog otvaranja prije četiri godine vodi računa o otpadu i odnosu prema okolišu. Voditeljica recepcije Mihaela Bilota provela nas je kroz marinu i pokazala nam ključne točke ekološkog pristupa.
- Po komentarima gostiju vidimo da su zadovoljni čistoćom i urednošću marine. Redovito vodimo računa o hortikulturi, čistimo plutajući otpad, a ronioci održavaju urednim i morsko dno oko brodova. Gradska komunalna tvrtka svakoga dana prazni kontejnere za odvajanje otpada, a u špici sezone i dva puta dnevno.
Prikupljena otpadna ulja, filtere, baterije i kiseline ovlaštena tvrtka odvozi jednom tjedno. Za svako neovlašteno bacanje opasnih stvari u kontejnere ili u more propisali smo i visoke kazne - kaže Bilota, prepuštajući riječ voditelju smjene mornara Mariju Goričanu koji nam je pokazao sustav za pražnjenje fekalnih voda iz brodova.
Koncept rada je vrlo jednostavan - crijevo sa standardnim nastavkom se razvuče do broda i spoji na otvor za otpadne vode. Pumpa pod naponom od 220 volta usisa sadržaj spremnika i proslijedi ga izravno u kanalizaciju bez ikakvih neugodnih mirisa. Za katamaran zapremnine dva puta po 500 litara to traje ukupno desetak minuta.
Skupo pražnjenje
No, od 45 tisuća gostiju Marine Trogir i četiri tisuće tranzitnih plovila u prošloj godini samo 40 ih je koristilo uslugu pražnjenja spremnika što se dijelom može pripisati visokoj cijeni od 616 kuna. Pet ugrađenih vakuumskih pumpi je tako više kupilo prašinu nego obavljalo koristan posao.
Posebno zanimljiv podatak je da je proizvođač uređaja za pražnjenje domaća tvrtka Antea iz Rijeke. Na njihovoj listi referencija se nalazi 13 marina od Krka do Dubrovnika gdje su od 2007. godine ugrađeni sustavi za pročišćavanje otpadnih voda od pranja brodica, te ispumpavanje kaljužnih i otpadnih voda. Direktor Antee Danijel Mataija kaže da su oni jedini hrvatski proizvođači takvih uređaja i naveo da vlasnici novih i starih marina sve više gledaju na pitanje ekologije.
- Pražnjenje kaljužnih voda u more je već godinama zabranjeno, ali crni tankovi s fekalijama i vodom od tuširanja i pranja suđa se redovito prazne na otvorenom moru. Jednom prilikom sam upoznao bračni par nautičara u Slanom koji su rekli da su oni to oduvijek htjeli, ali da tek sada imaju gdje isprazniti spremnike. Interes nautičara očito postoji samo mi nemamo propisane zakonske obveze - kaže Mataija.
Cijena jednog stacionarnog uređaja je deset tisuća eura i jednostavno se spaja na postojeći kanalizacijski sustav. Tu investiciju vlasnici marine nastoje isplatiti s visokom cijenom korištenja što za velike brodove nije puno, ali za male brodice i nije baš poticajno. I Mataija se slaže da bi cijenu bilo bolje prilagoditi kapacitetu spremnika jer osim električne energije i redovitog servisa u eksploataciji nema drugih troškova.
Pranje antifaulinga
- Kada bi se zakonski obvezalo marine i nautičare na korištenje takvih uređaja, onda bi sigurno cijena bila niža. U inozemstvu je to uobičajeno jer je razina svijesti vrlo visoka. Marine bi u Hrvatskoj to trebale promovirati s nižim cijenama ili nuditi u sklopu cijene veza. Mi proizvodimo i sustave za sanaciju otpadnih voda od čišćenja brodova što po zakonu sve marine moraju imati, no nekima je još uvijek lakše platiti kaznu nego investirati u uređaj 20 tisuća eura.
Apsurd je što su marine obvezne sanirati otpadni antifauling, a sportske i komunalne lučice nisu iako kod pranja jednako onečišćuju more. Sve lučice, marine, ribarske luke i male škverove bi trebalo objediniti jednim zakonom, ne samo na papiru nego i u praksi, dati dvije godine prijelaznog razdoblja i onda krenuti s kontrolom. Na državnoj razini bi se to moglo riješiti s velikim nacionalnim projektom i subvencijom iz europskih fondova, predlaže riječki poduzetnik.
