…ali ima nečeg u ovom našem pejzažu koji nas samo prisjeća da dijelimo sudbinu jednog prostora kojemu je ono najveće značenje već odavno prošlo… govorija mi je don Branko Sbutega. O tome baš mislin na osansto metri nadmorske visine u ulcinjskin brdima, u kućici, iz koje puca pogled na pučinu i Adu na Bojani…
Momenat spuštanja prema ušću potsjetit će me na sličan akt naivnosti kad san u španjolskoj Valenciji tražila fragmete iz romana Trstika i blato ili Baraka koji je napisa V.B. Ibanez, ali nigdi nije bilo ni trstike, ni espadrila, ni tradicionalnih brodi, ni načina na koji se lovila riba. Samo hotelski mastodonti i ostali arhitektonski iznered. Kakvi smo uostalon i mi na Jadranu, malo kasnije od njih, isto napravili. I u tome poslu ne posustajemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....