Osamdesetogodišnju Anku Bilan, jednu od najstarijih članica u jezerskom KUD-u "Koledišće", svi zovu "teta Anka", pa smo ju i mi tako oslovljavali. Povod za naš susret bila je informacija da je jedna od rijetkih žena u Jezerima koja se i danas bavi izradom spare, krpenog "podmetala" koje su u davna težačka vremena žene stavljale na tjeme da im ne žulja glavu na kojoj su nosile košaru s teretom ili kantu s vodom. No, kad smo se čule telefonom, "iskrsnule" su i ogrice.
- Odlično, nisam znala da i to radite... Znate, ima još nešto. Zamolila bih vas može li se jedna djevojka iz KUD-a odjenuti u narodnu nošnju i da je slikamo za novine, da stavi na glavu sparu i košaru - pitala sam je.
- Moram vidjeti s našim voditeljem Nenadom - odgovorila je. Riječ po riječ i pao je dogovor da se nađemo u nedavno uređenom Centru za kulturu u Jezerima. E... tu nas je dočekalo pravo iznenađenje! Pet prekrasnih djevojaka u jezerskoj narodnoj nošnji: Donatella Klarin, Paula Milin, Klara Bilan, Helena Pirjak i Ana Pirija. Ne zna se koja je ljepša! Dok smo čekale tetu Anku i ćakulale, saznajem da su od trećeg osnovne u KUD-u, a sad su sedmašice te da su im roditelji, jedno ili oba, braća i sestre, djedovi i bake te drugi rođaci plesali ili još uvijek plešu u "Koledišću". I dok su mi objašnjavale što je to spara a što ogrica, na vratima se u narodnoj nošnji i punih ruku pojavila teta Anka. U njezinoj pratnji bio je Nenad Milin, dugogodišnji umjetnički voditelj i koreograf KUD-a, jedan od glavnih "krivaca" što Jezerani s koljena na koljeno prenose i vjerno čuvaju svoju kulturnu baštinu i tradiciju.
Staklene perlice
- Evo dovezao sam tetu Anku, reče i odmah krene pričati o ogricama.- Znate da su jezerske ogrice uvrštene u nematerijalno kulturno dobro RH? Ima oko mjesec dana da su nam to javili, a sad je procedura recenzija, upisa i znate kako to već ide. Po čemu su one posebne? Evo, pogledajte tetu Anku. Ona je svoju košulju ukrasila ogricama oko ovratnika, niz prsa, oko rukava, a napravila je i narukvicu sa svojim imenom. Jezerke su od ogrica stvorile jedan dekorativni odjevni predmet i specifičan izraz pučke umjetnosti rukotvorina. Radi se o posebnom vezu s raznobojnim sitnim staklenim perlicama veličine od jedan i pol do dva i pol milimetra. Ovaj način uresa počeo se primjenjivati u 19. stoljeću, kad je vezenu šarenu košulju zamijenila bijela čipkana. Budući da su Jezerani većinom bili pomorci, te staklene perlice donosili su sa svojih putovanja, a najčešće iz Trsta. Za razliku od veza sa staklenim perlicama samo oko vrata, koje možemo vidjeti na ženskim košuljama susjednih mjesta, uglavnom s motivima cvijeta i lista, u Jezerima je vez bio oko vrata, niz prsa, pa čak i oko rukava. Vezle su se različite dekorativne figure, ne samo cvijet i list već i kvadrat, romb, krug, križ, hrvatski grb, zastava, ime sveca, ime i prezime, ime mjesta, riječi na glagoljici i slično. Većinu tih motiva možete vidjeti i na ovim košuljama te ogricama koje naša teta Anka te druge žene i djevojke iz KUD-a rade kao suvenir - rekao je Milin i dodao da jedino Jezerani za taj ures koriste naziv ogrica. Prije tri godine jezerska ogrica dobila je oznaku Hrvatskog otočnog proizvoda, a ove godine i status kulturnog dobra, na što su posebno ponosni.
Sitne buže
I dok nam je Milin govorio o povijesti ogrice, teta Anka i djevojke na stol su složile spare, opleća (ženske košulje op.a.) ukrašene ogricom, konce, vatu, krpice, perlice, lutku u narodnoj nošnji, košare, vunu... Ma svega je bilo! Teta Anka je imala "zadatak" pokazati nam kako veze ogrice. Priznajem, manje perle i tanju iglu u životu nisam vidjela. Zapitala sam kako je uopće moguće staviti konac u tako "nevidljivu", dugu i na kraju malo savijenu iglu, a onda pogoditi bužu na perli, nizati ih na konac i potom prišivati na traku širine jedan do dva centimetra.- Najteže mi je uditi konac u iglu. Onda kad uspijem potegnem što duži da ne moram često udivati. Je sitno, sve je malo, ali ja vam ogrice od gušta radim. I ne radim prema nacrtu, već svaki uzorak izmislim iz glave i odmah radim na traku. Poslin se traku prišije oko ovratnika košulje, a ove ogrice prema prsima i oko rukava mogu odma ići na platno. Po noći, kad ne mogu spati, mislim se kako ću, koje boje da bude polje, a onda kombiniram druge boje, recimo žute ili crvene, od kojih napravim neki uzorak. Cvit, kvadrat ili nešta drugo. Kad napravim početak, onda po njemu radim dalje. I to ide. Sporo, jer za jednu košulju, oko vrata i niz prsi, treba izvesti skoro metar i pol ogrice. Za to napraviti, i to ako dobro zapnete, treba najmanje sedmicu dana, kazuje Anka. Budući da radi isključivo za potrebe KUD-a, za nabavu materijala za radionicu rukotvorina, pa tako i za staklene perlice zadužen je Nenad. A s tim je bilo velikih problema.
- Perlice moraju biti staklene jer se one, za razliku od plastičnih, mogu iskuhavati i prati u perilici. Kod nas ih do prije koju godinu uopće nije bilo, pa sam ih nabavljao u Švicarskoj, gdje sam jedno vrijeme radio, ili u Austriji i Italiji. Danas ih ima samo u jednoj trgovini u Zagrebu - kaže Milin.
S ogrica prešli smo na sparu, špar ili šparu. To su samo neki nazivi za krpeni "podmetač" namijenjen ženskoj glavi. U Jezerima je spara, a teta Anka je pravi "meštar" za njihovu izradu. I sama je u mladosti sparu koristila dok je s izvora, od kuće udaljenog oko 300 metara, na glavi nosila kantu s 30 litara vode.
- Bila su to teška vremena - reče.
'Ajme meni...'
- Žene koje su imale pletenice oko glave nisu morale rukom držati sparu, sama bi stajala na glavi. One koje nisu, morale su je rukom držati radi ravnoteže. Danas se spara malo koristi za te svrhe i mi je u KUD-u radimo kao suvenir. Mogu biti raznih veličina i boja. Kako ko voli... E, sad ću vam ispričati slučaj koji ću pamtiti dok sam živa! Bilo je to dvi iljade i treće, kad je predsjednica države Kolinda bila ministrica vanjskih poslova. Ona je u Jezera dovela 70 ministara i konzula. Nenad je od mene tražio da napravim sedamdeset spar. Znate li vi koji je to posa? Nisam ni bila svjesna dok nisam počela. Radila san i noćon i danom da bi prispila. Ajme meni, kad se sitin! Prsti su mi bili puni žulj, skoro prokrvarili. Došla sam do 50 spar i više nisam mogla, a nisam više imala ni robe. Rekla sam - "Nenade, ja više ne mogu, snađi se kako znaš". Onda smo onima dvadeset poklonili nešto drugo - ispričala je Anka.Inače, Anka je prvu sparu napravila ratnih devedesetih i to – kaže - slučajno.
- Bija je rođendan mojoj nevisti, od brata ženi. Bilo je usrid rata, nisam imala šta ni di kupit i odredila san napravit sparu. I ispala je dobro. Onda su nećakinje tražile da i njima napravim i tako je krenulo. Trebalo je raditi spare i za potrebe KUD-a. I eto, to traje do danas, veli Anka. Nitko ju nije učio raditi sparu. Još kao djevojčica, kasnije djevojka, gledala je kako to žene rade i upamtila.
- Idu krpice raznih boja i šara skrojene na idro. Spoji se deset s jedne, deset s druge strane i onda se ta dva dila prišiju jedan na drugi. U sredini se ostavi otvor, okrene na lice i puni vunom ili pamukom. Kad se napuni, šije se čvrsti rub s vunom i spoji otvor da vuna ne ispadne. I ukrasi grofima (resama op.a.) od vune. Krpice na idra spajam na mašinu, a sve drugo rukom, objasnila nam je teta Anka. Danas spare radi kao suvenir, a ne kao uporabni predmet. Poklanja ih prijateljima i dragim osobama, a u svako doba, kad Nenad "naruči", spremna ih je šivati za potrebe KUD-a.
- Samo da opet ne bude sedamdeset komada - u šali će teta Anka na kraju našeg ugodnog i meni poučnog druženja.
KUD "Koledišće" osnovano je 1970. godine. Još prije 40 godina naša članica Alida Crvelin izradila je ogricu za sebe i još tri svoje kolegice. Nedugo zatim pri KUD-u je osnovana radionica rukotvorina na kojoj su se vezle i ogrice. Osim Alide i naše Anke, izrađuju ih i Inga Belamarić, Stela Čulin, Nevenka Milin te Jadranka Pušnik Tomin. Ono što je važno istaknuti je da se tom zanatu na radionicama uče i mlađe članice "Koledišća", naše djevojke, ali i majke čija su djeca u dječjim folklornim skupinama KUD-a. To je jamstvo da će se ova tradicija održati, kao i izrada spare - kaže Nenad Milin.