američki san i hrvatska javaI Dubravice imaju zlato iz New Yorka! Ante Šišak vratio se na djedovinu i posvetio maslinama, no svoju budućnost ne vidi u poljoprivredi

Čulo se i u velikom New Yorku za male Dubravice i još manje Prispo, koje je barem u jednoj stvari – veliko. U maslinovu ulju Ante Šiška, koje je na World Olive Oil Competitionu u SAD-u dobilo zlatnu medalju i ušlo u službeni vodič najboljih svjetskih ekstradjevičanskih maslinovih ulja.

U skradinskom zaleđu raslo, u uljari Laća iscijeđeno, a u Velikoj jabuci nagrađeno! Zvuči kao američki san, put do uspjeha preko noći za jednog mladog, 25-godišnjeg poljoprivrednika, ali java je drukčija.

Ante Šišak je četvrta generacija Dubravičana koji se bave maslinama, radio ih je i sadio još pradjed mu Nikica, pa did Lovre, pa i ćaća mu Nikola, koji je otišao živjeti i raditi u Ploče, u kojima je i Ante odrastao.

Četiri generacije

U Dubravice je dolazio ljeti, za praznike, kod babe i dida, i uživao s društvom na ferijama. I govorio kako će se jednog dana, kad završi školu, vratiti u Dubravice, trajno. Iako mnogi na njih zaborave, Ante je svoje dječje snove i – ostvario, barem zasad. Vratio se na djedovinu. I posvetio maslinama.

– Imamo oko 120 stabala maslina, što mladih, što starih, starijih od sto godina, koje su uzgajale već četiri generacije naše familije, Šišaka. Imamo oblice, lastovke, leccina, buže, istarske bjelice, levantinke i, naravno, naše autohtone sorte, skradinske krvavice. Naše je ulje jedan zanimljiv "blend" koji se naročito sviđa ljudima koji vole malo gorkasto, pikantno maslinovo ulje, koje mi pravimo već u listopadu, jer masline beremo vrlo rano – kazao nam je Ante, koji godišnje proizvede oko 600 litara maslinova ulja, koje većinu proda odmah poslije prerade.

Nikša Stipaničev/Cropix

Za tržište i prodaju nema problema ni on, a ni drugi domaći proizvođači, jer su Dubravice i Skradin poznati po ekološkoj proizvodnji. Na vratima Nacionalnog parka Krka, a u ovom dijelu Dubravica, Prispu, bogomdani su uvjeti za uzgoj maslina.

Turisti su odlični kupci domaćih, autohtonih proizvoda, a ulje čiji ukus pamte iz djetinjstva rado kupuju i brojni Dubravičani i Skradinjani koji žive i rade u inozemstvu, a ljeti dolaze u stari kraj.

Cijena mu se kreće od 80 do 120 kuna po litri, koliko za svoje utrži Ante, s certifikatom, bocom i etiketom. Cijena zvuči dobro, no kako će dalje ići, nitko ne zna. Sada je već i bijelo, sojino ulje, gotovo 30 kuna po litri. Skoro da je jeftinije frigati u – maslinovu!

'Teško je doći do zemlje'

– Može li se živjeti od ulja i maslina? Može, ako morate. Prije su ljudi u Neretvi svake godine od mandarina, nakon berbe, kupovali ili novo auto, Mercedes, ili stan u Zagrebu. Danas više ne mogu ni pomisliti na takvo što. Cijena maslinova ulja zasad je takva kakva je, ali nitko ne zna hoće li se i s maslinama dogoditi kao s mandarinama.

Poljoprivreda je nepredvidiva, a nama je poseban problem što je jako teško doći do zemlje. Nitko je u Dubravicama ne želi prodati, iako je ne radi i drži je zapuštenom. Mi smo uspjeli kupiti jednu parcelu od tisuću i pol kvadrata nakon punih dvadeset godina čekanja, još je moj otac oko nje obigravao, a uspio ju je kupiti tek kad su stari vlasnici umrli, od njihove nasljednice.

Nije ništa lakše dobiti ni državnu zemlju u zakup. To je, koliko ja znam, uspjelo jedino vinogradaru Sladiću. Čovjek je na njoj zasadio vinograd, i svaka mu čast, radi, bori se, trudi. Da nije njega, bila bi u šikari i obrasla borovima, kao što je u većini oko nas. Zar to nije tragedija? A zemlja bogomdana za poljoprivredu! – pričamo s Antom.

Nikša Stipaničev/Cropix

Koji stoga, zbog svega nabrojenog, svoju budućnost, unatoč nagrađenom ulju i zlatnim medaljama, i biranim komplimentima iz Amerike i New Yorka, svoju budućnost vidi u – vojničkom pozivu, karijeri profesionalnog vojnika, za koji se prijavio i sada čeka poziv. Siguran državni posao i plaća.

Poljoprivreda to nije, kao ni turizam. Radio je osam godina u struci, kao kuhar, najprije u "Solarisu", a potom i u jednoj pizzeriji u Skradinu. Masline će mu, kako sad stoje stvari, ostati kao hobi ili dopunska djelatnost. OPG je ionako registriran na oca, Nikolu Šiška.

Sva je prigoda, bit će to još jedna klasična priča iz Hrvatske. Ovima izvana malo apsurdna, ali nama odavde, koji poznajemo prilike – jako logična.