Veličina parcele koja se obrađuje važna je za ekonomičnost proizvodnje. Do prije tridesetak godina u maslinarstvu se nije previše o tome vodilo računa. Uz ručni rad, kosir i motiku, kao jedini alat, i magarca za transport, bilo je sasvim normalno obrađivati parcelu s nekoliko stabala maslina. Znam nekoliko slučajeva gdje je na parceli bilo jedno jedino stablo.
Do početka 20. stoljeća, dok su vlasnici zemljišta bili veleposjednici, nasadi su bili mnogo veći. Nakon što su, zahvaljujući agrarnoj reformi ili u slučaju Šolte otkupom, težaci postali vlasnici zemlje, dolazi do usitnjavanja. Parcele se redovito komadaju prema broju nasljednika, prema stablima i kvaliteti zemlje i na taj način su se u samo stotinu godina izrazito smanjile.
Današnje prilike su znatno drugačije. Intenzivnom melioracijom kamenjara preko noći su se stvorili uvjeti za primjenu strojeva i tehnike u maslinicima i vinogradima, što automatski pretpostavlja veću parcelu, kao i veći broj stabala na jednom mjestu.
Zbog navedenog, logično je da je poljoprivrednom zemljištu itekako potrebno okrupnjavanje. Od nastanka moderne države Hrvatske, stalno se o tome govori. Donosili su se i nadopunjavali zakoni o komasaciji, koji su, nažalost, barem u Dalmaciji, ostali mrtvo slovo na papiru.
Kad već državi ide tako sporo ili nikako, postaje logično da sami poljoprivrednici nešto poduzmu. Zašto bi baš za sve trebalo čekati državu. Postoji jednostavan put suprotan od podjele koja se dogodila u prethodnom razdoblju.
Znači, rođaci ili direktni susjedi trebaju spajati parcele koje su u prošlosti podijeljene, jer one ionako tvore nekakve logične cjeline. I kad naprave takve dvije, onda jedna parcela ide jednom, a druga drugom vlasniku. Znači, jednostavnom zamjenom s direktnim susjedima dolazimo do veće i praktičnije površine.
Nažalost, kod nas nije sve jednostavno kako izgleda i kad krenete provesti ovu ideju dogodi se nešto zbog čega ćete dobro razmisliti hoćete li se ozbiljnije upustiti u ovu priču. S rođakom sam napravio zamjenu čestica da bi zemljište lakše prilagodili svrsi.
Ustupio sam mu oko 1700 metara četvornih zapuštene zemlje na njemu prikladnom dijelu, a on meni približno toliko neobrađene zemlje na mojoj strani parcele. Na taj način smo jedan i drugi aktivirali i dio vlastitog zemljišta, koji je zbog neprikladnog oblika do tada bio neupotrebljiv. Konačni rezultat je značajno povećanje obradive površine kod obojice uz puno praktičniji oblik čestica.
Kad je završila uknjižba, obojica smo od Porezne uprave dobili rješenje o oporezivanju na 1100 kuna. Ništa nismo kupili, ni prodali. Imamo zemlje koliko i prije, a trebalo je platiti porez, i to jedna i druga strana. Bilo bi nekorektno da kažem da nas je to iznenadilo, jer smo i prije znali što nas čeka. Također, iznos poreza nije nešto što nas je financijski uništilo.
Međutim, moram postaviti pitanje što bi bilo kad bi napravili zamjenu za desetak hektara, što je u našem slučaju tehnički moguće i za modernu poljoprivredu logično. Tada bi se ipak radilo o ozbiljnom iznosu poreza.
Ako čitamo Zakon o komasaciji, onda je jasno da je ovo što smo mi napravili upravo ono što se postiže primjenom istog. Zakon kaže da se komasacijom podiže učinkovitost proizvodnje i da je ona korisna za Republiku Hrvatsku. Sve super, samo gdje se tu uklapa porez na promet nekretnina. Možda bi zakonodavac trebao razmisliti kako umjesto poreza stimulirati ovakve ideje.