Vrijeme je za berbu aronije, voća koje je posljednjih godina u Hrvatskoj doživjelo pravi bum. Sadnja aronije može se usporediti s manijom koja je nekoć bila zavladala oko sadnje smilja, a prema grubim procjenama lani je pod aronijom bilo zasađeno više od 100 hektara površina.
Vođeni zabludom o brzoj zaradi i bogaćenju mnogi su se okušali s aronijom, a da se prethodno nisu informirali o načinu proizvodnje, berbe i obrađivanju oko grmova.
Nažalost, umjesto brzog bogaćenja mnogi proizvođači danas odustaju od proizvodnje, tržište je prezasićeno jer se previše toga nasadilo, cijene padaju, a sve je više primjera da aronija ostaje neobrana.
Jednostavno se ne isplati brati sitne bobice, posebno onima koji plaćaju radnu snagu, jer jedan berač za sat vremena rada može ubrati tek desetak kilograma aronije.
Dok su se domaći proizvođači pokušavali snaći s proizvodnjom i preradom tog egzotičnog voća, na tržištu su se već pojavili proizvodi i prerađevine od aronije po znatno nižim cijenama, pa su mnogi morali odustati od proizvodnje. Cijena soka od stotinjak i više kuna bila je previsoka za obične “ljude” koji su aroniju kupovali uglavnom kao lijek za podizanje imuniteta i kao dodatak prehrani u liječenju nekih bolesti.
S nižim cijenama domaći proizvođači ne mogu opstati zbog visokih troškova proizvodnje, ručne berbe, troškova radne snage i prerade.
Ovih dana se po društvenim mrežama i oglasnicima mogu naći oglasi za prodaju plodova aronije po cijeni od sedam do najviše deset kuna, ovisno o kojoj količini se radi. Možete je dobiti još jeftinije, ako ćete je sami brati. Stoga su proizvođači počeli krčiti nasade aronije i smanjivati površine.
‘Nije šteta ako propadne’
Vedran Štitić iz Kutine ima zasađeno oko 250 grmova aronije na kojima se može ubrati oko dvije tone plodova. Ali..., Vedran će biti sretan ako ubere i 500 kilograma. Ostalo će propasti na grmovima kao i prošle godine.
No, njegova je sreća što ne živi od aronije već se njome bavi usput onako iz hobija. Prije desetak godina je na jednoj zapuštenoj livadi zasadio grmove koji su se razgranali.
– Što god zaradim – dobro je. Nisam ništa puno ni uložio. Nema gnojidbe, špricanja, okopavanja. Pa ako i propadne, nije neka šteta – govori nam Štitić.
Zlatno doba aronije je odavno prošlo, na tržištu su ostali samo oni najuporniji i najsnalažljiviji koji su preradu aronije i proizvodnju soka nadogradili novim proizvodima.
I dok proizvodnja aronije nakon početne euforije stagnira, mladi poduzetnik iz doline Neretve Ivan Jelčić, koji svoju proizvodnju bazira upravo na aroniji, ovom voću je dodao novu vrijednost kroz proizvodnju sokova i drugih slatkih proizvoda. Njemu je pošlo za rukom stvoriti vlastiti brend sokova “Naroniju”, koja objedinjuje antičku Naronu i ljekovitu biljku aroniju.
”Naronija” je nastavak priče iz obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva (OPG) Jelčić Kican koje je još 2012. godine zasadilo prvu aroniju na području doline Neretve, a njihovo poslovanje je zaokruženo kroz tvrtku “Okusi Neretve” d.o.o., koju Ivan vodi sa suprugom Sarom.
Opstali na tržištu
Od lipnja 2020. godine Ivan koristi proizvodni i uredski poslovni prostor u Poduzetničkom inkubatoru Ploče. Poslovna poduzetnička ideja pala je na plodno tlo, što potvrđuje i široka paleta mješavine sokova od aronije, jabuke, mandarine i šipka, ušećerena kora naranče, suhe smokve, bademi. Imaju vlastite plantaže aronije i ekološki certifikat za nju, a ostalo voće otkupljuju od proizvođača. Njihov proizvodni pogon nudi usluge cijeđenja svih vrsta voća poljoprivrednicima.
Ivan ozbiljno razmišlja o proširenju proizvodnje. “Naronija” je prošla na dvije mjere iz EU fondova, mjera 6.3.1. s kojom su nabavili mehanizaciju i mjera 6.2.1. za pokretanje nepoljoprivredne djelatnosti kojom namjerava pokrenuti destileriju za proizvodnju rakija i voćnih likera, što bi trebalo završiti do kraja ove godine.
I to je zapravo nadogradnja osnovne proizvodnje pod istim brendom “Naronije” – pojašnjavaju nam Ivan i Sara, koji su unatoč poteškoćama uspjeli opstati na tržištu za razliku od brojnih proizvođača aronije koji su propali.
Jelčići apliciraju za sredstva iz EU fondova i ne žale se na kompliciranu papirologiju.
– Mi smo navikli na to. Nije to ništa zahtijevno. Ako ispunjavaš tražene uvjete nema problema s EU fondovima. Posljednjih godina su se postrožili kriterij dodjele sredstva, što je u redu – govori nam Ivan.
Može li se živjeti od proizvodnje sokova, pitamo Ivana.
– Naravno da možemo. Sve je koliko sam sebi zadaš, koliko radiš, toliko ćeš i imati.