borba protiv sušeOvi će ljudi učiniti sve kako bi zaštitili svoju stoljetnu prijateljicu i hraniteljicu

Pala je napokon sa subote na nedjelju! No, teško da jedna kiša popravi štetu koju je gotovo tromjesečna suša već uknjižila. Žute se i kostanjska Ljut i Pasika pa i vrtli oko Cetine, jer od lipnja suša suši jasenovinu i grab, smokvu i, što je najgore – i lozu!

No, ne mire se s tom nevoljom mještani Kostanja u srednjim Poljicima. Kostanjci će sve uraditi da zaštite svoju stoljetnu prijateljicu i hraniteljicu lozu! U plastičnim i metalnim sićima i kantama prenose vodu da spase što se spasiti da.

Zalijevaju se, naravno, svi vrtli, te, kao rijetko do sada i sve voćke – trešnje, smokve, kruške, jabuke, i druge te svakako – vinova loza, čiji se nasadi u zadnjih nekoliko godina pomalo i obnavljaju. Troši se voda ona državna, no Bogu hvala – dosta je one za nula kuna, brojni su, naime, još izvori žive vode koji nisu presušili.

Jedan od njih je i Vrutak, smješten u Donjem Selu, na pola puta dugog oko dva kilometra između Tičinovića i Taduja, njihova popularnog kupališta uz Cetinu.

Malo niže Vrutka, na predjelu Podkuće, ja i moj mali susjed i vodič Petar Tičinović, najprije mašemo kombiju s rafterima i gumenjakom, te potom zatječemo mještanina Ivu Tičinovića, pok. Danila, kako zalijeva serpentinasti vinograd. Prizor nestvaran, a opet tako opipljiv i apokaliptičan!

– Zalivan, moran, sve bi se osušilo. Nikad, baš nikad nisan loze zaliva, jedino prvu godinu kad san i posadio. Evo in je sada šesta, sedma godina i sad ji opet moran zalivat. Velika je suša, kiše nije bilo otkad, ovo malo je tek kap, a petsto trsa je loze, plavac mali. Mislin da će ove godine i berba bit ranija. Eto, da nije Vrutka, ne znan šta bi, ovako koristin prirodni pad i zalivan – kazat će nam Ivo, kojega pozdravljamo i već žurimo prema Vrutku.

Osvježit ćemo se Petar i ja hladnom vodom izvorskom, pa put pod noge, put Lavtića i Kapele sv. Klementa iz 1885., pa sve do Tičinovića.