dokument iz 1907.Tko stavi šećer, ide mjesec dana u zatvor! Pravilnik o trgovini vinom pronađen u Dalmatinskoj zagori pokazuje kako se nekad strogo kažnjavalo prevarante

Iako to malo tko zna, upravo ove godine stanovnici Katuna i Kreševa slave 110 godina organizirane proizvodnje vina na tim i danas vinorodnim područjima.

Naime, priča o katunskom vinu seže još od 1907. godine i prvog pisanog austrougarskog pravilnika o prometu vinom, vinskim moštom i mastom, koji je u svojoj dva stoljeća staroj obiteljskoj kući svojedobno pronašao Ante Kekez Aco.

Riječ je o dobro očuvanom dokumentu pronađenom u podrumima sada već zubom vremena nagrizenog kamenog zdanja u kojem je koncem 1913. godine s radom počela prva vinarija na području Zabiokovlja i Zamosorja.

Jedan zanimljiv podatak svakako treba izdvojiti. Među ostalim, u pravilniku stoji ako netko u vino ili vinski mošt što su određeni za prodaju, bez dozvole vlasti, umiješa šećer, kaznit će ga ta ista vlast globom od 1000 kruna i zatvorom od mjesec dana.

Šećer se, prema pravilniku, mogao stavljati u vino jedino u slučaju "zločeste", odnosno loše berbe, ali samo na osnovi pisane molbe koju je trebalo potvrditi općinsko glavarstvo ili stručna korporacija.

– Trojica suvlasnika, a jedan od njih je ondašnji vlasnik kuće moga oca, Josip Dešković, podigli su kredit kod banke u Trstu, te kuću osigurali kod osiguravajućeg društva, također u tom talijanskom gradu. Plemenitaši Deškovići u Katune su se doselili iz Istre koncem 14. stoljeća, te su ubrzo nakon doseljenja postali vlasnici velikog dijela Katuna, Blata na Cetini i Žeževice.

- Na cijelom tom području ondašnji veleposjednik, ujedno i osnivač općine Šestanovac na čijem se čelu zadržao punih dvadeset godina, imao je više od 50.000 trsova vinove loze. Zemlju su obrađivali domicilni stanovnici težaci, a u službi je imao i nekoliko poljara čuvara koji su danonoćno brinuli o sigurnosti vinograda – otkriva nam Ante Kekez.

Priča se kako se vino iz Katuna dalje transportiralo poznatom kupcu u Trst, za kojeg naš sugovornik tvrdi da je, uz obitelj Dešković i Sikavica iz Baške Vode, bio suvlasnik katunske vinarije. Jasno je da se stanovništvo toga kraja vinarstvom bavilo i znatno ranije, ali onim organiziranim žitelji Radobilje bave se, eto, punih 110 godina.

 

Nažalost, današnja slika što se tiče vinogradarstva na tom području više je nego otužna. Iako vinorodni, tereni su potpuno opustošeni. Loze iskopane ili obrasle u draču i makiju, a ono malo vinogradara, zbog pošasti uzrokovane rastućim brojem divljih svinja, već odavno razmišljaju da svoje maškline i motike spreme negdje u kut iščekujući bolje dane.

Da ipak nije sve crno kako se priča, primjer je vinograd Joze Biskupovića iz Kreševa Brda, čiji vlasnik, unatoč svim nedaćama, nepokolebljivo vjeruje da vinogradarstvo na tim prostorima ima svoju budućnost.

– Od grožđa, vina i ostalih vinskih destilata od pamtivijeka se živjelo na ovim našim prostorima. Međutim, u jednom vremenskom razdoblju svega je nestalo, i vina, i pjesme, i druženja. Ljudi su se nekako otuđili, a bome i prolijenili. Svi bi kruha, al' bez motike. Sinko moj, toga nikad nije bilo. Ja danas na svom OPG-u imam preko osam tisuća trsova sivog i crnog pinota i godišnje proizvedem, ovisno o godini, oko 6000 litara prvoklasnog brendiranog vina. Prije dvije godine na Sabatini dobio sam nagradu za vrhunsko vino Sivi pinot, te zlatnu medalju za kasnu berbu 2006. godine. Sve su to rezultati predanog rada – tvrdi Jozo Biskupović.

Tradicija bavljenja vinarstvom u obitelji Biskupović seže još iz tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su njegovi stariji uzgajali oko 3000 trsova vinove loze, što na brdu, što u polju, i od tada Biskupovići ne zaboravljaju kruh s kamena i težačku motiku koja ih je othranila.